UN TEMPO
18.09.2006., ponedjeljak
|
još samo petnaestak skalina i na putu sam. zelena ograda je samo zakamuflirano zatvorena. nikad se ne zaključava, jer je ispod duga zaravan s klupama (vidi se djelomično na drugoj slici). malo ljudi zna kako je tu lijepo sjedat za ljetnih večeri dok s mora pirka povjetarac. znam da tu turisti-avanturisti oni s 'kućom' na leđima slobodno prenoće na punini i mekoći suhih borovih iglica. ni'ko im ne smeta.  bujno zelenilo podno puta, uistinu je lijepo za viđet. samo dokad će tako i ostat.  ovo je drugi čudni alepski bor. nije on čudan, ali čudno raste skroz položeno. ovo je samo primjer kako zna biti jaka bura na ovom brisanom prostoru. ona i drugi vjetri oblikuju raslinje. deblo ovoga bora je skoro trideset metara dugo i do same krošnje golo. raste negdje tamo iz kamenjara. alepski bor raste na cijelom području dubrovnika. razmnožio se još davno, prije više od stotinu godina, od kad je nekadašnja borova glavica, danas poznata kao park gradac, zasađena njegovim sadnicama. moglo bi se i za ovoga kao i za one na gradcu slobodno rijet da su već duboko u trećoj životnoj dobi, tj. oni su starci stogodišnjaci. njihov je životni vijek pri samom kraju.  ođe mu finiva krošnja. ovo je i kraj moga današnjega puta i slikavanja prirode. možda će 'ko pomisliti da sam ekolog. nisam. osim u srcu gle, ni primijetila nisam da je tijekom moga puta doli gori, sunce izvirilo iza oblaka.  |