udruženi (ali slabo organizirani) zapadni inicijatori borbe protiv osmanlija bili su habzburgovci na španjolskom i austrijskom dvoru, španjolski namjesnici napulja i drugi od njih ovisni vladari malih talijanskih državica te klementVIII. , papa.
zamisao im je bila na tragu križarskog rata, snažno prožeta idejom sveopće katoličke obnove. ova aktivnost događala se okončanjem tzv. dugog rata između habzurgovaca i turaka (u kojoj je dubrovnik uspješno očuvao neutralnost iz razumljivih razloga). kako se čini predah u ratovima bio najviše posljedica neaktivnosti tadašnjeg pape pavla V., koji nije bio raspoložen za nastavljanje takvog oblika međudržavnih sukoba.
vođa ili glava akcije početkom 17. stoljeća bio je savojski vojvoda karlo emanuel I., čiji je cilj bio postati kraljem rumelije, novog carstva, koje bi nastalo uništenjem turaka.
dakle, računica savojskog vojvode bila je jasna: tursku tiraniju zamijeniti španjolskom i u tome je imao istomišljenike.
već je 1607. organizirao obavještajnu mrežu kojoj je zadaća bila ispitati i procijeniti mogućnost i uspjeh invazije preko istočne obale jadrana.
pri tom se je kalkuliralo s dubrovnikom i njegovim lukama kao ključnim strateškim položajem osobito u logističkom smislu.
samo spominjanje mogućnosti uključenja dubrovnika u sukob s osmanlijama, a osobito činjenica što su zapadne sile tu državu (dakle, dubrovnik) smatrale ključnom za zamišljeni poduhvat, uznemirilo je ne samo vlastelu nego i bogatiji sloj pučana, koji su u tome vidjeli kraj svoje trgovine, blagostanja i države.
na razini vladajuće klase to je dovelo do prije spomenute polarizacije na one koji su bili za suradnju u akciji zapada i one koji su bili za status quo, odnosno nastavak pragmatičnog suživota s portom.
|