UN TEMPO
03.07.2006., ponedjeljak
|
stošićevo posve slučajno otkriće uzburkalo je duhove konzervatora, restauratora i ostalih usko profiliranih stručnjaka kako iz oblasti povijesti umjetnosti i arhitekture, tako i opće povijesti, jer je nenadana arheološka poslastica tumbala nastanak dubrovnika, pomičući mu granice nastanka dublje u povijest, u ranija stoljeća. i ovaj, kao i svi drugi arheološki nalazi zahtijeva dodatnu provjeru, naknadna istraživanja, nova sondiranja lokaliteta starosti koje je lokalitet dubrovnika (istini o starosti ide u prilog naknadno pronađeni sloj razine tla u kneževom dvoru), kako bi se sa sigurnošću nastanak starog dubrovnika ugnijezdio u pravo vrijeme i na pravo mjesto. da li će se ili ne potvrditi teorija o malobrojnoj skupini iseljenika starog epidaurusa, ili će tako romantični povijesni isječak današnje važeće teorije nastanka postati samo još jedna u nizu dubrovačkih legendi, reći će u dogledno vrijeme domaći i strani stručnjaci: arheolozi i povjesničari. porfirogenet navodi 5. stoljeće kao vrijeme kolonizacije salonitanaca. do sad je taj navod (vrijeme), u pravilu smatran lapsusom (calami). danas pa, on dobiva novo značenje, kao i rečenica » (…) kozmografa iz ravenne, koji u 7. stoljeću kaže 'epitaurum id est ragusium' «, što zahvaljujući stošićevom otkriću postaje jasno da pri tom nije mislio na šačicu doseljenika, već na formirani grad, koji je bio bar takav kakav se smatra da je bio epidaur (drži s.p. novak). novak kalkulira i s povjesnicama. tako na temelju jedne («zaboravljene») justinijanove darovnice benediktincima u lausiju za gradnju crkve datirane u 5. stoljeće, on postavlja hipotezu o mogućnosti da baš ta darovnica možda implicira gradnju pronađene bizantinske katedrale. uz pronađene freske, kamene elemente i druge vjekovima opterećene nalaze još će se stručnjaci, al ne samo oni, dugo ali uzbudljivo kretati na daleki put u dubrovačku prošlost. |