UN TEMPO
26.06.2006., ponedjeljak
  Na Stradunu i Novom Zagrebu, na nogometnom igralištu, u okopanom vinogradu i u ribarskoj barci pratio je Dulčić borbu i nadmetanje čovjeka s Prirodom, s drugim zemnim i morskim bićima, s drugim čovjekom; vidio ga je u muci, koja gdjekad lomi kosti ali ne slama vjeru (u Pobjedu). Govorimo o muci koja prosvjetljuje, koja uspravlja. (igor zidić)  Upitam se gdjekad jesmo li prebrzo zaboraviligdje smo - i kako - proživjeli tolike godine naših života? Smijemo li smetnuti s uma da je, u tom svijetu i u prilikama kakve su bile, Ivo Dulčić i umro: ne dočekavši olakšanja, ne oslobodivši se more?  Dvije su vatre u njemu gorjele trajno i naporedo. Prva je bila usađena u nj od rođenja: užgali su je, nasljeđenu, geni predaka; bila je to vatra njegova žestokog, igličastog temperamenta, njegove vazda uspaljene naravi, njegova (artističkog) uzrujanja - osjetljivosti koja nikad nije počivala, nikad spavala. |