UN TEMPO
24.06.2006., subota
|
napomena: zbog arhaičnosti pisma i govora, a poradi razumijevanja pjesnikova teksta, dajem jedan slobodni (smisaoni) prijevod roccijeve poeme, kojom završava legenda: lopudska sirotica. prvi dio poeme sam prenijela u prozu, a drugi zadržala u (slobodnom) stihu, bez metra i ritma. Plač Teramona iznad tijela mrtve ljubavnice tek što je mrak svom gustoćom ispunio noć i obavio cijeli otok, Teramon je sjeo na kamen koji je u svojoj samoći poznavao, pa usmjerenog pogleda na more, osjećajući nemir, prepustio se mislima punim strepnje i strasti. zamišljao je razdragano svoju ljubljenu kako plivajući prilazi otoku, ili bi opet u strahu mislio kako je pokrivaju morski valovi... noć je prošla u iščekivanju, ali Marra nije došla. pomišljao je da su joj možda zabranili i oduzeli slobodu da ljubi. tri je još noći uzalud gledao, prezao i čekao zamišljen sluteći da se neko zlo dogodilo. a kad je treća zabijelila zora, pa po vrhu gora ispružila svoje zrake, ugledao je mrtvo tijelo koje je tamo dole more bijaše nanijelo. naprežući pogled, srce mu je zamrlo kad je raspoznao da je to tijelo njegove marre. tu nad mrtvom ljubavnicom pao je i sam, priljubljujući svoje k njenom licu, pa je uz gorki plač, govorio: "gdje si, ah duso, gdje premila, gdje ljepoto moja odabrana, koja te je joj zanijela jos nemilost s ovih strana? zasto u morskoj nije pjeni Venera ti pomoć dala, zasto tuznu nije te meni i ovog puta sačuvala? zasto neka od morskih vila k'im kraljica ti si bila, iz dubokog nije ponora ni' pučine te izbavila? zasto za uvijek su oči tv'e zatvorene ljubavi za mene? zasto zauvijek gospođe moje rajske ljepote nestalo je? ah proklet brodić sto se slomio put lopuda kad sam plovio, proklet taj dan i čas bio, kad sam dvore i tebe vidio zadto mene more nije kad se vraćah potopilo? zasto od tijela dusu nije prije neg' tvoju rastavilo? ostavit te nikad neću, jer umrla zalud' ti si sretan ja ću tv'u nesreću s nasom zdruzit u ljubavi. kad zdruzeni na ovom svijetu ne dopusti usud kleti, da mozemo već zivjeti. neg' me tuzna ti ostavi, slijedit ću te mila moja, jer me bolest obuzima. od tvog duha dusa moja ne dijeli se, ne otima. to kazujuć na pod padne ponad Marina mrtva tijela, skrsen od teske boli i jada sto smrt mu je nju odnijela". d. |