UN TEMPO
15.06.2006., četvrtak
|
'Do sad sam samo sluš'o tovare kako revu oko skule', rekao je tošu lasiću legendarnom bas-buffu zagrebačke opere, kad ga je ovaj upitao s kojim je pjevačima prije radio. ali da je znao posao, da je napredovao, bio pouzdan, najbolji čovjek u suflerskoj školjci i zaštitni znak opere, svjedoče (piše ivanković) brojna priznanja dobivena od domaćih i gostujućih umjetnika u hnk, ali i priče vezane uz njegove svakovrsne nestašluke. usporedno s kazališnim radom zaredali su se i njegovi individualni nastupi na noćnim koncertima i kabaretskim predstavama. značajnu ulogu za ovaj drugi samostalni dio njegove karijere, jer rad u kazalištu kojim se bavio nije bio ostvarenje njegovih snova, uvelike će mu pomoći privatni satovi pjevanja kod vrsnih učitelja. veliki tremaš, paljetak je skoro uprskao svoju kabaretsku karijeru u debitantskom nastupu u 'klub-kabaretu', 1921. godine. "Gledajući iz svoje suflerske rupe na pjevače nisam znao što znače znatiželjni pogledi publike. Kad sam stupio na binu glas mi je dobio nekakv tremolo, počeo sam meketati (...) trese lijeva noga poput šibe, a s njom i cijelo tijelo i gitara", izjavio je paljetak. to je bio sam početak. trema ga nikad neće napustiti, ali ni daljnji angažmani na brojnim zagrebačkim pozornicama. počeo je sa svega dvije skladbe te 1921, a do 1929., repertoar mu se popeo na 100 pjesama. njih 56 je već imao snimljene na pločama s etiketom "Edisin Bell Penkala". jedna od njih, njemački šlager ' u heidelbergu srce ja izgubih' prodala se u 3000 primjeraka. primamljivu ponudu, koja se nikad više neće ponoviti, za angažman od 6 mjeseci turneje po americi, odbio je zbog posla u hnk. njegovo pjevanje, sviranje, snimanje ploča nastavilo se je do sredine tridesetih godina, ali samo kao reprodukcije tuđih skladbi. a onda je došla 'adio mare', koju je uglazbio na originalni tekst prema narodnom motivu. |