UN TEMPO
13.06.2006., utorak
|
ono što je zanimljivo i vezano uz njezinu gradnju, osim imena petra andrijića, projektanta i graditelja, koji je na crkvi radio punih osam godina, jest zavjet dubrovčana i njihova snaga. ta snaga je i danas u njezinim građanima i teško će netko prekršiti jednom obećanu pokoru, zavjet ili odbiti pružiti pomoć. dakle, zbog zavjeta, kamen za gradnju crkve su nosile vladike (plemkinje), cijenjene dubrovačke gospođe, svojim rukama, dok su im muževi plovili debelim morima ili obavljali druge dužnosti za dobrobit države. tako je na čvrstim temeljima, zavjetom i ljubavlju nastala crkva sv. spasa, odoljevši potresu 1667., 1799., onom iz 70-tih prošlog stoljeća, srpsko-crnogorskom granatiranju 1991-95., a nakon toga i jakoj trešnji. ona je putovala i putuje kroz vrijeme netaknuta, kao vrijedan fragment romaničkog dubrovnika nestalog i zaboravljenog poplavom drugih suvremenijih stilova gradnje, drugog i drukčijeg života.  crkva sv. spasa |