UN TEMPO
09.04.2006., nedjelja
GRIJESI I KAZNE U DUBROVAČKOJ REPUBLICI
|
ZAKLJUČAK dubrovački kazneni zakon nije odudarao od istih zakona drugih, osobito, mediteranskih državica. imao je svoje specifičnosti, posebno u kasnijim razdobljima, kad se je ustroj države stabilizirao i svoje ustaljene rituale, koji su se neznatno mijenjali od srednjevjekovnog dubrovnika do razdoblja 1808. kad je dubrovačka republika izgubila svoju vjekovnu samostalnost. održavanje tradicije općenito bila je (i danas je) glavna karakteristika dubrovnika. to tradicionalno što je duboko ukorijenjeno u ljudima, hridima i mirima grada, nije moglo zaobići ni ovaj segment gradskog života - prijestup i kaznu. sitnije, ali ipak značajne promjene evidentne su (kroz stoljeća) kroz artikulaciju gradskog prostora i izmjenu kaznenog zakona. dok su tijekom 14. i 15. stoljeća mjesta izvršenja presude bila trgovi, sramotni stup, gradska lođa, trijem dvora, odmakom stoljeća taj se izbor suzio jednako u odnosu na mjesta kao i na načine kazne. o mjestima kazne sam dosta napisala: njihovoj praktičnoj (izolacijska mjesta kužnih bolesnika) i edukativnoj naravi. način kažnjavanja se je također mijenjao. od novčane kazne, preko tamnice, progona na andriju, progona iz države; personalizacije zločina u sramotnoj povorci sa simbolima grijeha; spaljivanje kose ili brade, amputiranje nosa, uha i ruku, vezivanje uz orlanda, što je karakteriziralo 14. i 15. stoljeće. kasnija stoljeća su reducirala kazne na: tamnovanje, izgon i smrtnu kaznu, kao one tipizirane vidove jedne bezlične pravde što je svjedočilo i o kreativnom padu dubrovačke države na svom putu prema zalazu moći i samostalnosti. (kraj) |