ponekad poželim...
30.06.2006., petak
...
|
ne znam jeli vam poznat onaj osjećaj zaborava... možda to u stvari i nije zaborav? ona i ja bile smo si stvarno super, a pošto smo zadnju godinu zajedno sjedile, još smo postale bolje. od tog malog najdražeg društva, ona se isticala. osjećala sam da je tako i kod nje. smijale smo se svojim nekim glupim forama koje uopće nisu bile smiješne, ali mi smo im se baš zbog toga smijale. zajedno smo čak i markirale zbog čega su neki bili ljubomorni i neprestano nam prigovarali. nije nam ni to smetalo i baš smo to često radile drugima, za inat. prije 2 godine, kad nismo smjele ić van zbog utakmica, bježale smo i skrivale se. u ponedjeljak smo se dogovarale za izlazak u subotu... stvarno smo bile lude... često puta sam rekla da kad odem na faks, ona će biti jedna među prvima s kojima ću ostati u kontaktu... danas... možda sam se prevarila? naime, još nisam otišla na faks, ali kao da jesam... svi su negdje, na nekim pripremama, nema nikog, ponekad se čujemo, ali ne vidimo... valjda je to kao neka priprema za budućnost, he he. i tako, prije otprilike 3-4 tjedna nas dvije potpuno smo izgubile kontakt, vidimo se u gradu jako rijetko, a kad se vidimo, to je ono: «o! kud ideš? aha, a ja se idem nać s njim i tak...» i uglavnom, to je česta rečenica kod nje. a kad nije s njim, obavezno se razgovaraju na mobitel i svađaju... djevojka koja je uvijek bila uz mene jednostavno je nestala, kao da je isparila. i da budem isktena, jako mi je žao zbog toga. da odem sad s njom na kavu ne znam o čemu bi pričale i kao da je prošlo 100 godina, a zapravo je prošlo samo 3 tjedna. nikada me nije prva pozvala na kavu, 2 godine to joj nije palo na pamet. ali nisam joj zamjerala, inače je bila zaboravljiva, pa sam ja imala ulogu «pozivačice» na kavu. a znala sam da će nas prva napustiti zbog njega. mislim, nije nas napustila, samo se udaljila. za njim je bila luda jako dugo, godinu dana nije nikog drugog pogledala, a kad je prvi put bila s njim to je bilo ispunjenje njenih snova. danas je s njim već 3 godine. ali prva godina njiehove veze bila je više prijateljska veza. uopće ju nije volio, bio je s njom samo zato što su ga dečki nagovarali na tu vezu. danas je totalno lud za njom i zbog toga se stalno svađaju. odvratno je ljubomoran i uopće se više ne druži sa svojim dečkima. van idu sami zato jer samo želi bit s njom, sam s njom. tako i zalaze u birceve gdje im nitko neće smetati. koliko puta su nas vidjeli na terasi nekog birca i obavezno otišli u drugi... ne znam, možda sam stvarno previše sitnićava kako mi se čini, ali ne vjerujem. ne može se to procijeniti dok se ne doživi. i nisam joj se javila već 2 tjedna prva. a ne vjerujem da će se ona mene sjetit prva. i da vidim baš do kad će. prije 2 dana mi je poslala poruku ali samo da joj nešto donesem. zanima me jel će ju zanimat jel sam se upisala na faks... fali mi, ljudi, stvarno mi fali. pošto imamo sličnih manevri, toliko bi joj toga htjela reći, da kaže «točno znam kak ti je» i da se puknemo smijat... šteta... a tako mi je bila draga... i još mi je... ali zanima me, stvarno me zanima jel ću dobit taj poziv za kavu... |
23.06.2006., petak
fobija od faksa ili...?
|
već mi se često puta dogodilo da razmišljam o faksu, ne na način nekog pozitivnog iskustva, već kao neki strah od novog početka. pošto živim u malom gradu, sredini u kojoj sam navikla, imam osjećaj da ću se pogubiti u cijeloj toj gužvi... zagreb... sama pomisao na to da ću tamo provesti 4 godine svog života (i više možda) dovodi me do ludila. ne zbog toga što ne poznajem taj grad, baš naprotiv, poznajem ga, ali muči me ta silna gužva, vrućina, ljudi... na svakom koraku netko moli za pomoć, jednu kunu... sve me to tjera u neki bed jer jednostavno nisam navikla. neprestana žurba, gužva, nedostatak vremena za ono najvažnije - prijatelje... da, rastajemo se. možda zauvijek. a možda i ne. sve je možda. ja, ovakva, nadasve smotana djevojka s viškom adrenalina... bojim se. što ako krivo ispunim neki obrazac za faks? neki papir, tako tanak, a u stvari toliko vrijedan? što ako mi nakon vremena faks dosadi? postane mi prenaporan?... neznam. lako je za reći "kupi si vjesnik i sve tamo imaš". jesam. baš je danas izašao. a što mi to vrijedi? ja budem došla na upise baš taj dan, nije to problem, ali sa ovakvom smotanošću koju ja posjedujem svašta se može očekivat  ali, možda ipak pretjerujem? ma da... vjerojatno me je svega toga strah tak da sam si počela umišljati... ne mogu vjerovati da je dio mog života tako brzo prošao... ja idem na faks, JA. začas ću se udati, djecu imati, umrijeti... ajme majko... luda sam već. ma znate šta? samo da prođu ti upisi. otići ću na more i neću se vratit cijelo 8 mjesec doma. uživat ću do mile volje pa makar i pocrvenila kao rak...  |
20.06.2006., utorak
am i only dreaming?
|
ponekad razmišljam može li sve biti tako savršeno... baš onako kako sam zamišljala? ne isto, bolje... toliko razmišljanja o toj distanci na kojoj smo se držali... oh, bože, koliko sam samo (dnevno) maštala o šetnji, držanju za ruke, poljupcima... i uvijek na kraju bila sama, sama u šetnji sa dvije ruke i jednim jedinim usnama - svojim. budim se i molim boga da mi još produlji san. ne želim proživljavati sve isto svaki dan. . . . onda, jednog dana, jednog ljetnog dana, u mraku sam mu dotakla usne. ljubila sam svog gospodara. gospodara svojih misli, svojih snova, svoga srca... i još ga ljubim, i on ljubi mene  sa svojih 18 godina pronašla sam pravu ljubav. savršenu. a kako znam? osjećam... jednostavno osjećam! 8 se mjeseci buditi sa osmjehom na licu i svaki dan čekati samo taj trenutak, trenutak spajanja pogleda, naših pogleda... i zagrljaj koji život znaći! više mi nije važno ni dal se svađamo, jer... ne svađam se s bilo kime, nego s njim. ponekad se u pola rasprave puknem smijati jer sam sretna... sretna što se svađam baš s njim, gledam ga u oći i ne mogu odoljeti... već odavno znam da ne sanjam. to je to. osmjehnem se, pogledam u nebo, zahvalim bogu, obućem šosić i najdražu majicu (pitate se zašto najdažu?  ), odjurim u susjedstvo onako poletna po poljubac koji sam tako dugo čekala, a sada ga redovito dobivam i još mi nije dosta.zatvorim vrata sobe, udahnem, izdahnem, i zagrlim svoju najveću ljubav - papuču! (šalim se) shvatila sam da je lako zavoljeti, ali teško zaboraviti. zato ja, za sada, volim, a zaboravljati neću još. |
19.06.2006., ponedjeljak
. : novi blog : .
|
bilo je previše tih koji su opsjedali prošli blog svojim komentarima. previše. i jednostavno, nekada je dosta. neobjašnjivi komentari, nadasve suvišni, od nepoznatih ljudi ulazili su u moju podvijest i bili uzročnici nekog...nemira. neobjašnjiva mi je pozadina takvog razmišljanja. okrutnost. možda... no suviše bezobrazno. i na prvi se pogled ne čini tako strašno, no kada upališ PC, s velikom radošću pozdravljaš sve surfere, netko sa strane te neprestano pika i pika i pika ( a nije pikaču)  prisiljen si promjeniti i izbrisati ono što ti je jedino davalo utjehu toliko mjeseci. ali preživjet ću. to nije jedina razbita čaša u mom životu. a nije ni tako strašno. jedan jedini običan dnevnik u kojem bilježiš svoje događaje i nadasve voliš pokoji komentarčić.  živjeli!! |
