ponekad poželim...
20.06.2006., utorak
am i only dreaming?
|
ponekad razmišljam može li sve biti tako savršeno... baš onako kako sam zamišljala? ne isto, bolje... toliko razmišljanja o toj distanci na kojoj smo se držali... oh, bože, koliko sam samo (dnevno) maštala o šetnji, držanju za ruke, poljupcima... i uvijek na kraju bila sama, sama u šetnji sa dvije ruke i jednim jedinim usnama - svojim. budim se i molim boga da mi još produlji san. ne želim proživljavati sve isto svaki dan. . . . onda, jednog dana, jednog ljetnog dana, u mraku sam mu dotakla usne. ljubila sam svog gospodara. gospodara svojih misli, svojih snova, svoga srca... i još ga ljubim, i on ljubi mene  sa svojih 18 godina pronašla sam pravu ljubav. savršenu. a kako znam? osjećam... jednostavno osjećam! 8 se mjeseci buditi sa osmjehom na licu i svaki dan čekati samo taj trenutak, trenutak spajanja pogleda, naših pogleda... i zagrljaj koji život znaći! više mi nije važno ni dal se svađamo, jer... ne svađam se s bilo kime, nego s njim. ponekad se u pola rasprave puknem smijati jer sam sretna... sretna što se svađam baš s njim, gledam ga u oći i ne mogu odoljeti... već odavno znam da ne sanjam. to je to. osmjehnem se, pogledam u nebo, zahvalim bogu, obućem šosić i najdražu majicu (pitate se zašto najdažu?  ), odjurim u susjedstvo onako poletna po poljubac koji sam tako dugo čekala, a sada ga redovito dobivam i još mi nije dosta.zatvorim vrata sobe, udahnem, izdahnem, i zagrlim svoju najveću ljubav - papuču! (šalim se) shvatila sam da je lako zavoljeti, ali teško zaboraviti. zato ja, za sada, volim, a zaboravljati neću još. |
