nedjelja, 19.11.2006.
Does that make you proud?
Slušao sam pjesmu One of us (Joan Osborne) što me potaklo na razmišljanje. Što ako je Bog stvarno jedan od nas, što ako je Bog netko koga viđamo svaki dan? Ima li Bog ime? I što bi ga pitali da imamo samo jedno pitanje? Kako je to sve čudno. Postoji toliko nerazrješenih pitanja o Bogu i toliko nepravde u svijetu da bi se čovjek stvarno mogao zapitati: Postoji li On uopće? Ako postoji, zašto onda dopušta da toliko djece gladuje, zašto dopušta da nevini stradaju? Stvarno je čudno.
Inače vjerujem u Boga, ali kada mi sve krene krivim putem, dogodi se da pomislim kako On ili ne postoji ili me jednostavno mrzi. Što je od tog istina? Možda ni jedno ni drugo. Možda On uopće nije taj koji je odgovoran za ono što se događa nama, ljudima. Ali zašto su nas onda učili suprotnom? Zašto crkva širi priču da je On taj kojemu se molimo, koji će nam pomoći. Dakle, ako će nam pomoći, zašto nam ne bi mogao i odmoći... Ali, ako uzmemo u obzir da je to ona ista crkva koja traži novce od naivnih vjernika, onda to ni nije toliko upitno. Još jedna stvar koja mi nije jasna, a crkva ju drži bitnom jest ispovijed. Ne vidim razloga da bi ja morao ići govoriti svoje grijehe nekom čovjeku koji također griješi aka svećeniku. Ako nas Bog čuje dok se molimo, ako nas vidi dok griješimo, čut će nas i dok se kajemo za grijehe, a za prenošenje te poruke mi sigurno nije potrebna pomoć svećenika. Glupost!
A onda opet dolazi pitanje: što ako i svećenici žive u zabludi te štuju nešto što nije stvarno? Kako mi vjerujemo u našeg Boga, tako neki drugi vjeruju u Budu, Alaha, grčke Bogove... Kako onda biti siguran koji je/su pravi... Postoji li uopće pravi? I tako se sve vrti u krug.
- 15:30 -
Leave a mark (7) - Waste color - No reason to touch this
