29.06.2007., petak
E S T R A N G E D
|
Zazivali su njezino ime…nije obraćala preveliku pozornost. Bilo joj je lijepo ovako ležati, napokon se odmoriti od svega. Iako je znala da se mora probuditi,dati barem nekakve znakove života,barem prst pomaknuti,u njoj nije bilo nikakve snage niti želje da to učini. Osjećala je da svi oko nje plaču, da je soba u kojoj leži krcata ljudima koji mole za njezin život,ali njoj je bilo svejedno… Ako ona već ne želi živjeti, zašto je drugi prisiljavaju na to.Previše je bolan život u kojem je ona živjela,nije bio od neke velike vrijednosti. Barem je ona tako mislila. Ona je jedina i znala kako je to živjeti njezinim životom,svi su drugi to pokušavali znati,ali nisu,nitko nije…samo ona… Osjećala je da je kraj blizu,da se u njoj gubi svaka želja za životom.Željela je kraj. Znala je da puno dragih ljudi ostavlja iza sebe,koji će možda čak i plakati za njom,ali sve joj je bilo svejedno kad je znala da On nije u ovoj prostoriji,s ovim ljudima koji mole za njezin život. …odlučila je… Spustila je suzu i smrt je ušla u nju. Opkolila je njezino tijelo poput neke sjene i isisavala je iz nje zadnje trunčice života. U tom trenutku čula je kako netko ulazi u njezinu sobu, osjetila je dodir Njegove ruke i Njegove usne na svojim…došao je…ali prekasno…ona je morala otići…zauvijek… †THE END† |
03.06.2007., nedjelja
DON´T CRY
|
Dim cigareta smetao joj je, oči su je pekle, a smijeh drugih ljudi išao joj je na živce. Odlučila se malo prošetati po svježem zraku. Ionako vani nije nikog bilo pa je mogla mirno razmišljati o svemu… Sjela je na klupicu i duboko udisala zrak kao da joj je svaki udisaj posljednji. Nije ni znala koliko je bila u pravu. Dok je tako sjedila prema njoj du prilazile dvije osobe. Nije obraćala preveliku pozornost dok joj se nisu previše približile. Ispred nje stajale su dvije cure, jedna duge kose, druga skroz ćelava. Ustala se. Ona duge kose gurnula ju je natrag na klupu. Ćelava se počela smijati,naglas. Njoj nije bilo smiješno imala je osjećaj da zna što slijedi. Samo odjednom odlučila se ponovo probati ustati i otići odavde. Ovaj put nisu je gurnule natrag, nego joj spriječile put da ne pobjegne. Odjednom, doletjela je šaka ravno u njen trbuh. Ostala je bez zraka…boljelo je… odmah nakon toga druga joj je odvalila šamar. Pokušavala je pobjeći, ali jedna ju je primila za obje ruke i na uho joj govorila „ ain't it fun when yo're always on the run, ain't it fun when you know that you're gonna die young, such fun…"Dok ju je druga lupala svom snagom šakama po trbuhu, licu, svugdje…boljelo je…ali nije htjela plakati…nije im željela pružiti to zadovoljstvo. Jedna šaka u lice presudila je i osjetila je toplu krv koja joj je klizila niz lice…odjednom, ona koja ju je držala za ruke pustila ju je, i ona se srušila na zemlju. Odmah poslije, dok je tako ležala na podu zgrčena od boli, naišao je jedan dečko koji ih je vjerojatno znao. Bacio je cigaretu odmah pokraj njenog lica i počeo je lupati nogom u trbuh. Nije više ništa osjećala, nije mogla vikati…plakala je…boljelo ju je…jako… Odjednom čula je nečiji glas kako doziva njezino ime…nije mogla vikati, ali znala je da ju on vidi. Ovi su odmah pobjegli, a on je došao do nje, plakao je zajedno s njom i rekao joj da ju više nikad neće ostaviti samu. Osjetila je kap njegove suze koja joj je kapnula na usne. Oboje su šutjeli i odjednom je počela padati kiša. On joj je samo tiho šapnuo na uho "So never mind the darkness, we still can find the way 'couse noathing lasts forever,even cold November rain." Ona se, iako ju je sve boljelo, nasmiješila, a on je prislonio svoje usne na njene…bol je nestala…u njegovom zagrljaju bila je sigurna… †The End† |
sister