Ima neka tajna veza
Nakon pola godine izbivanja, stojim pred praznim alatom (čitaj blogom) i razmišljam. Toliko toga se izdešavalo. Ne znam odakle da počnem. Dečko s početka priče, sanjar, pun unutarnjih ispitivanja i dilema danas je sretan ispunjen čovjek kojemu su staze konačno prestale izmicati ispod nogu.
Neću dva put reći, jel..
Sinoć na pivi, dvije, tri, s bivšim cimerom uz razglabanja o temama koje su samo nama poznate, ubacivanja novčića u džuboks i slušanja pjesmi koje djeca oko nas sigurno nisu znala, dođe na temu i blog, i dogovorismo se da se vratimo i pišemo. Trebao sam sinoć sjesti na ovo mjesto, al piva i stresan dan učiniše svoje. Ali večeras sam tu. I imam onaj osjećaj kao prvi put kada sam sjedao i pokušavao shvatiti blog alat..Koji nije samo alat...
Ovaj post neće biti dug, ni rječit, jer me dugo nije bilo, izgubio se osjećaj za pretakanje misli u riječi, sastavljanje malih kristalića koje čine cjelinu, ali drago mi je da sam tu. Zbog ljudi koje čitam, ljudi koje sam upoznao preko bloga, zbog bloga koji je pomogao meni. Na pravi način.
A ja sam mu skoro uzvratio na krivi način. Kao i većina ljudi u današnjem svijetu, kada im netko pokloni ili da nešto. Nakon što ga upotrijebe ili iskoriste zatvore vrata.
I ja sam skoro zalupio vrata. Skoro.
Ostala je mala papuča koja je držala vrata prikučena i mogao sam s vremena na vrijeme vratiti se tu, u ovaj svijet i svojim velikim nosom zaviriti u njega...
Sve to dođe na svoje...
Photo by:www.pticica.com/tratinchica
Nisam imao posebnu tremu, niti su mi se znojile ruke kao onaj prvi put kad me "Croatia bus" dovezao iz kanjona Vrbasa prema Zagrebu. Začudo.
Dan je bio kao i onda, lijep, sunčan, trenutak poslije kiše, kažu da je tad valjda zaista najbistriji. I da se dobrim dvogledom može vidjeti horizont i kilometrima daleko.
Gužva je oko katedrale kao i prvi dan kad sam došao ispred nje, kumice s pijace se u pauzi šetkaju i mole, kao hipnotizirane se vrzmaju cijelo jutro ispred. Scena otprilike slična svaki put kada sam tu, a nisam baš često, priznajem (daleko mi je,na Knežiji sam malo češće). Obično tu dođem kad me nešto dovede, ne znam kako objasniti, možda se "to" može staviti u sferu situacija kada čovjek ima potrebu za nalaženjem žice poveznice između sebe i više sile na nekoj posebnoj razini.
Ne onoj svakodnevnoj.
Situacijama dobrim i lošim kada osjećaš potrebu da digneš glavu i shvatiš smisao. Tri puta sam s tom nakanom bio tamo. Ovo je četvrti.
Završio sam faks, znaš.
Ne znam zašto, ali nisam bio pretjerano euforičan onaj tren kad sam vidio da je i zadnji ispit gotov. Nisam ni sada. Vjerojatno zato što sam znao da ga imam, tu negdje. U sebi. Sada konačno i na papiru.
Vjerojatno i zbog toga što već znam što je to život i borba, i znam da me nakon ovog čeka opet neka prepreka i tako cijeli život. Sada bi trebalo biti puno lakše, kažu. Vidjeti ćemo.
Vrijeme se ne može vratiti, al kad bi mogao, dao bi si truda pa da umjesto ona dva preskočena razreda iz osnovne koja nisam prihvatio da preskočim budu dva na faksu.
Znam da zvuči malo bahato i samouvjereno, al riješio bi i to.
Samo da vidim onaj sretni sjaj u očima Tvojim i maminim dok govorim da je gotovo, da je to to, i da babe u selu sigurno više neće pitat ;:"Je li onaj mali završio"?
Baš mi je bilo smiješno, iako mi sada do smijeha nije, kada sam prošli tjedan išao kući, valjda se u selu pročulo, pa sada začudo više nitko i ne pita.
Dok sam šetao tamo prema brežuljku gdje si ti, samo su zatvarali balkonska vrata, i spuštali zastore. Kao da me se boje. Šta češ,svijet ko svijet.
Znaš, nije mi lako bilo svo ovo vrijeme. Nakon tvog odlaska sam se pošteno razbio i bio slomljene ruke i noge više od pola godine.
Znam da je i do mene nekad bilo, ovo nekad malo češće, na leđima sam osim toga nosio breme perspektivnog dječaka kojeg su htjeli prebacit iz trećeg u četvrti, najmlađeg u velikoj obitelji intelektualaca. Nisam smio ispasti crnom ovcom. Nikako.
Lagao bi ti kada bi ti rekao da se sad odjednom osjećam puno drukčije. Osim golemog olakšanja ništa se promjenilo nije, već duže vremena radim(otkako si ti umro) i znam da diploma jamči jedino sigurnost, a ostalo je opet na nama.
Al snaći ću se već nekako, znaš mene.
Upravo sam pogledao kroz prozor u smjeru Zagreb jug, oblačak
je čangrizavo krivudao oko sunca i sudarao se s njegovim zrakama.
Ličio mi je na dvoboj Davida i Golijata, priči gdje slabiji pobjedi jačeg i koju svi (mada ne vjerujući u nju) volimo slušati.
Sunce je na tren bacilo snop svjetlosti na prostor oko oblaka i stvorilo obrise tirkizno-crvene boje, boje koja ne spada među onih dvadesetak koje su registrirali doktori iste.
Koliko ti treba razloga da budeš sretan?
Meni samo jedan.Idem van.
Ehm, da
Nekako se svi tijekom života nekoliko puta vraćamo kući.
Znate ono, obično prvi povratak bude kad kao srednjoškolac, duboko razočaran stavom okoline prema sebi razmišljaš da šmugneš.
Neki to naprave i vrate se nakon nekoliko dana.
Vide da u komšiluku nema džaba jest. Ni pit. A ni džeparca za kiflu i polivenu.
Pa onaj drugi, ozbiljniji dio, kada kreneš na faks u drugi grad ili u drugu državu, nema te neko vrijeme, al kad tad ipak te neka nevidljiva sila vuče da vidiš omiljena brda ili ravnice ,nevermind, onaj zalazak i čisti zrak koji je najčišći i najljepši baš tamo. Gdje si rođen i odrastao. Dođeš, vidiš, udahneš, pa se opet vratiš.
Napose dođe onaj treći kada osobe koje su cijeli život provele negdje vani, da ne kažem u dijaspori, (neki se mršte na spomen te riječi) dođeš kući po stare dane da uživaš u teško stečenoj penziji, plaćajući lijekove za tlak i taksistu za kontrole kod doktora. I uživajući u nekoliko stotina jedinica (da li maraka,kuna il eura,opet nevermind) nečeg čega ti ostane više nego domicilnim penzionerima, koji stvarnmo nemaju ni za lijekove za tlak a kamo li za taksiste. Koji s pravom kukaju o prošlim boljim vremenima kad su s penzijom mogli na more u Zaostrog ili Krvavice u lokalni Hotel s dvije zvijezdice, sa sobama koje imaju pogled na more i rešo za kafu. I lijepo bješe, vele. Tamo je sada zabranjem pristup. Osim Zapadnoj Hercegovini.
Tako i ja, u vrtlogu interneta, raznih foruma (potrebnih i nepotrebnih), haj5 - ova, fejsbukova, - u množini "stranica" na kojima gubiš vrijeme, vidjeh da je vrijeme da se vratim kući. Na BLOGIĆ, tu mi je zrak nekako najčišći, a i ljude biram po onom čemu želim da ih biram. Mislima i djelima pretočenim na papir, ekskjuzmi, tipkovnicu.
Kod nas kažu da za povratak nikad nije kasno. A ja se vraćam ovom alatu. Kao onaj izgubljeni biblijski sin svome ocu.
Ovdje sam doma, ovdje mi je baš lijepo i ovdje ću se uvijek vratiti.
.
.
01.01.2008. me zatekao u Zagrebu, protekli praznici na nekoliko mjesta.
Od Bosne do mora i Rijeke, preko Gorskog kotra do tmurnog i usnulog Zagreba.
Odakle da krenem, hm, nisam opet dugo pisao, znam , tko zna kad ću opet (ne znam), al svakako ću biti tu. Nevermind.
Radost pred bijeli Božić, proveden u obiteljskom ozračju, uz drveni šporet u kojem drva jako brzo dogorjevaju. Lijepa, na tren u ugašenom autu zaustavljena noć nakon polnoćke tijekom koje je snijeg prosipao bisere kao iz rukavice, (a mi promatrali to iz auta kao dva mala patuljka) na trenutke spajajući današnji pokvareni realni svijet s svijetom nekog drugog vremena, puno ljepšeg, okupanog nečujnim i smirujućim bijelim pejzažom.
Brdo s svijećama u snijegu
Trešnje u sutonu života
Mislio sam da zima ne može postojati bez snijega. Po ko zna koji put sam se prevario. Došavši na Kvarner okupan blagdanskim suncem zastao sam na tren ne vjerujući očima kakav divan pejzaž postoji i van brda.
Sunce, more, ugodna temperatura prodiru i u najvtrđa srca.
Moje su brzo omekšali.
Iza brda je more. Sunce je putokaz.
Nekad mislim da bi se danima mogao zadubiti u more, samo neka ima valova. Bez valova more mi nije zanimljivo. Pa makar i ovih malih.
Da, nekada otok zaista nije teško naći..
Kako uvijek u pričama biva uvijek se nađe tamna mrlja koja malo pomuti pozitivan duh i ozračje. Iznenadna smrt, stare ali drage osobe, zvuk trube s posmrtnom pjesmom na ostarjelom u brdima zaboravljenom selu, debeljuškasti, blago pogureni svećenik, mala povorka starijih ljudi koji su gazili već okorjeli snijeg niz strminu, do rake iz koje je vijugao blagi dim su me natjerali da i na Silvestrovo 31.12.2007. godine razmišljam o životu, prolaznosti te o ljudima koji ostavljaju tragove u njemu...
Čudno je bilo vraćati nam se autocestom u Zagreb u vrijeme kad je 90 % ljudi sušilo kosu i šminkalo se za večernji novogodišnji izlazak. Zagrljeni pahuljama koje su nas kao vjerni vojnici pratili cijelo vrijeme, uz nejasne zvuke 100-jedinice smo se bližili gradu.
Novogodišnja noć kao ni jedna do sada.
Nas dvoje, boca rakije od kruške i vina, Youtube kao DJ, ali ovaj put bez sjetnog pogleda i čaše na eks u 00:00 kad sam po zna koji put na Novu godinu pjevao Žeru i "Kad kazaljke se poklope"..
Pusti Zrinjevac 01.01.2008.
S blogom je kao i s životom. Ako ga ne urediš, zapusti se. I sve rjeđe i rjeđe netko svrati u tvoje dvorište.
Prolazim kroz faze kada imam puno obveza, znate već onu žalopojku (prazan izgovor):
"Ma joj ja sam ti u Zagrebu, tu ti je život ful ubrzan, nemam vremena ni jesti sjedeći, a kamoli pisati..."
Kad sam došao prvi put u Zagreb i gledao sa strane te ubrzane ljudske prilike, dignuo sam glavu u nebo i rekao: "O Bože, ne dopusti mi nikad da budem rob nečega. A najmanje od svega rob navike. Ili svakodnevnice."
Nešto kao nemam vremena za kavu. Pa onda dođe vrijeme kad nemam vremena za razgovore. Poslije tog nemam vremena za blog (blog kao hobi, aktivnost koja ti nije baš sad presudna, bitna za svakodnevnicu, al uz koju se definitvno bolje osjećaš). Pa onda nemam vremena za drage mi ljude.Nemam vremena ni za otići u trgovinu s voćem, kupiti češnjak da ne bi dobio gripu. Nemam vremena ni prelistati novine koje sam donio i spremio u kutiju. Glazbu slušam jer je to aktivnost koju mogu raditi usporedo dok se oblačim, perem zube, metem po kući, gledam u prazno.
Onda na kraju, kao šlag na torti dođeš TI . Da ti, koji buljiš u kompjutor, ti koji misliš da nisi postao kao većina, ti koji još uvijek šečeš ulicom bez slušalica na ušima, jer želiš osjetiti još uvijek bar poneki prirodan zvuk, zvuk ptice koja pjeva na obližnjoj grani, zvuk vlaka koji prolazi obližnjom prugom.
Kako volim taj zvuk.
Nemam ništa protiv onih koji slušaju glazbu dok negdje idu, šetaju, trče, jer glazba je često nešto što nas opušta, čini sretnim ili sjetnim. Ovisi što slušamo, jel.
Al ja sam odlučio više ne slušati glazbu dok hodam. Ili dok idem na posao. Ili prema gradu. U cijeloj toj svakodnevnoj zbrci sam shvatio da najviše razmišljam o sebi, upravo dok hodam. I u zadnje vrijeme dok sam slušao glazbu, hodajući, malo sam postao nervozniji, bez nekog vidljivog razloga.
Prestao sam valjda razmišljati o sebi. Svojim postupcima, stvarima koje mogu ili moram popraviti.
Da i s balkona se vidi svijet.
Ne želim zapravo da me cijeli dan kroz obveze nosi neka kolotečina, otprilike određen put, pa pustit ću barem dok hodam misli nek lutaju.
Nek trče po raznim mjestima, do kojih već ne mogu doći na normalan način.
I eto.
Kad god putujem busom ka mjestu odakle jesam, kroz klisuru Vrbasa, preko brda okruženih usnulim drvećem, koji su u ovo vrijeme naslikani jesenskim bojama, kao u romanima Dostojevskog, iako bez snijega, u meni se miješaju osjećaji.
S jedne strane ljepota prirode, s druge strane naš mentalitet.
Jezero prije Jajca, kao dar s neba oplakuje obližnja brda svojom modrozelenom odmarajućom bojom. Jezero kao poruka vječne ljepote koja ne umire, bez obzira na vrijeme koje teče. Jezero do čije obale dopire tisuće plastičnih boca. Znanstvenici kažu da boci treba preko 300 godina da strune.
"Prokleti čovjek"- rekoh u sebi, dok sam se zgražao s jednim starim doktorom koji je sjedio pored mene u busu.
Danas tako teško dobivamo bilo što na poklon, a tako lako uništavamo sve oko sebe.
***
Kako brzo vrijeme, a s njim i život leti, shvatih danas po N-ti put. Ko da sam jučer prestao pisati, kada ono vrnem se do tija - ne stranice i ugledah 54 dana neaktivnosti.
Dosta, puno, previše.
Što se sve u sekundi čovjeku desi, svi ste se sigurno imali priliku uvjeriti. A tek 54 dana. Ehh...
Mnogo promjene (na bolje naravno), turbulencije, iznenadnih i manje iznenadnih događaja. Sve to ide pod kapu koju život zovemo. Uglavnom tu sam, za PC - jom u onoj staroj pogurenoj pozi u fazi kad smišljam redoslijed riječi u rečenici. Šarene kristaliće i to.
Kako sam šarao stranicama blogosfere u posljednje dane, vidio sam mnogo postova u čast tragično preminulom Toši P.
Da, ljudska nas sudbina uvijek pogodi i natjera da se zapitamo čemu sve ovo? Muke oko rodjenja, odrastanja, školovanja, života, da bi sve nestalo u trenu. Bez naše volje.
Jedan dio hemisfere (pod čijim sam šatorom i ja) objašnjenje nalazi za to da : "Netko to od gore vidi sve" i da postoji život poslije života u kojem je ovaj trenutačni jedna od usputnih stanica ka vječnosti...
U ovom slučaju mi smrt nije tačka na i.. Iako je bolna i tragična. Ali neizbježna. Za sve nas.
Daklem Bog, Buddha, Allah, ili ti već tko ili gdje Ga naziva.
Drugi dio misli da je sve u pustim brojkama i slučajnostima. Kao na ovoj stranici.
Poodwaddle Na kojoj su na osnovu statističkih podataka praćenih godinama napravljeni izračuni koji se tiču čovjeka i njegovog života.
Prasak, pa evolucija i na neki (ne)objašnjiv način čovjek. U početku pogrnut do zemlje, pa malo uzdignut, a danas uzdignut i iznad visina. Pa često lupi glavom gdje ne treba.
Rođenje, smrt, bolesti raka, HIV-a, malarije, i ostalih popratnih nuspojava suvremenog doba koje su pred nama crno na bijelo. Sve točno u brojku.
Zaista je mistično i čudno ako umremo da u toj sekundi se brojka okrene i odmah nakon nje dolazi druga. I to je to. Naš život u statistici.
Gregorian - "Stairway to heaven"
Tri torbe knjiga, dvije torbe odjeće, vrećica jakni, vrećica obuće, nekoliko bijelih, na rubovima požutjelih tanjurića, žlice, noževi, vilice, sijalice što svijetle narančastom svijetlošću, posuda za čokolino, tri cvijeta, dva živa i jedan umjetni; suncokret...Kompjutor.Bicikl.
Trideset šest mjeseci života u studenstom stanu stane u sveg nekoliko crnih vreća za smeće.
Pakirajući ovo malo stvari što se nakupilo u mom životu, sjetih se mame koja je imala sudbinu da cijeli život pakira nekomu kofere. Ipak je muž radio vani, a šestero djece je išlo na fakultet. Koliko je truda, muke i ljubavi utkano u te vrećice, torbe, pakete, zavežljaje? Koliko odricanja i suza kad odemo iza kuta je ostalo kliziti niz njeno lice?
Vele da svi imamo svoj životni put. Omeđen ogradama i plotovima, mnogo puta strm i teško prohodan, s puno manjih i većih raskrsnica. Nekad zna biti i ravan, bez rupa, al nam takav često dosadi.
Sutra se selim. Još jedna epoha je iza mene.
Iako je većina stvari u crnim vrećama za smeće, osjećam blago podrhtavanje unutar mene i širenje topline tijelom čim pomislim na sutra. I onaj osmijeh se javlja stalno, kad se usne šire same od sebe. Da netko pogleda sa strane rekao bi da sam lud. Jer gledam u PC, lupkam po tastaturi, iako se piva prolila dok sam je otvarao i smijem se.
Sutra se selim. I sretan sam. Jer osjećam da je to to.
Jer osjećam da je to onaj put. Zadnji put.
Akteri priče (sad ide u pozadini od C.Brothersa "Do it again",kao podloga predstavljanju-):
Nekoliko blogera. Vi naslutite koji.
Prpošni kakvi od davnina jesmo, dogovorismo se provesti jedan dio ljetovanja ekipno. S obzirom kako smo nas pet nasađeni svako na svoju grivu, s različitim ukusima od umaka za tjestenine do biranja glazbenih želja u automobilu (Gospođa Tatjana Mrduljaš u narodu poznata kao Tajči je meni bila silom nametnuta-), mogu reći da uopće nije boljelo. Čak naprotiv.
Riječ slatko koristim ( u tom se slučaju derem:"Daj mi slaaatkoooo!") kad želim nešto pojesti, a hvata me bijesna groznica slična onoj kad narkoman ide za heroinom i spasonosnom iglom. Elem, slatko mi je bilo i na moru, pogotovo onih par jutara kad sam prešećerio kavu u ugodnom društvu s tetama iz blogerske sfere negdje na Hvaru, u nekoj kampovskoj birtiji, na nekoj obali. Ajd dobro, nećemo sad cjepidlačiti slatko mi je bilo i kad smo se redali za slikanje ispod zalazećeg sunca. Ko u serijama na HRT-u. A slatko mi i bješe kad sam ustajao ranije od ostalih i smijao se usnulim facama teta blogerica koje su zaposjele glavno predvorje šatora nam omiljenog. Prevođenje engleskih pjesmuljaka s radija na maternji jezik nam bijaše omiljena i najdraža zadaća. Zaista je taj Engleski siromašan jezik, a nama tako slušljiv. I melodičan.
Jedino mi je kiselkasto bilo na putu za Kornate, kad nam je simpatična dama kelnerica uvalila najkiselije vino koje sam ikada pio u životu. Viško bijelo i Ribar su za njega misna vina. I sve to za 200 kn po osobi uključujući putovanje s malo ribe, kotleta, pogleda na stijene Dugog otoka i kupanje u blatnom jezeru.
Golf dvojka ispred je takodjer dio ekspedicije..
Ruta je bila Vir-Hvar no kreativni kao što jesmo, jel, malo smo je proširili (neki su akteri ispali nakon dvije trećine putovanja).
Relation:
Zagreb - Vir - Zadar - Dugi otok - mrvica Kornata - Split - Hvar - Jelsa - Vrboska - Makarska - Bosna - Rijeka - Svadba i još mnoogo manjih mjestašca po obali..
Mnogi nam rekoše kako je Hrvatska obala jedna od naj "ovo-ono", a mi skeptični kakvi jesmo krenušmo u provjeru istog. Kao prvo mjesto kontrole je bio otok Vir poznat po divljoj gradnji puno više nego po svojim ljepotama. Uvalica ispod je svakako jedan big pljusić. Noćni život se odvijao ispred apartmana i eventualno na plaži, al prvi dio smo ionako mislili provesti u penzionerskoj atmosferi, dakle ,jedi, pij, lezi i opet lezi. Sve u svemu nije loše. I ne može biti loše kad je ekipa dobra. Još da mi dotični momak pošalje recept za medovaču, ja sam već spremio kilu meda i rakiju iz Bosne.
Navratišmo i na sekundicu do Splita. Bilo je kratko al opet slatko. Dobri sendviči i još bolje voće iz Opuzena.
S Vira se zaobilaznim, ali isplativijim putem vrnušmo put Hvara. Ukrcali smo se s one strane Drvenika i kao drumski razbojnici projurili za tilo popodne cijeli otok Hvar. Moja sumnjičava Bosanska noga je opipala Hvarsko tlo i dao sam znak da je tlo tvrdo i prohodno kao i u drugim gradovima diljem lijepe naše. Čak je i zrak isti. Lavanda također miriše isto, kao i miris hrane iz restorana. Drvo tu drvo negdje drugdje. Jedina razlika je što je na Hvaru kava s mlijekom 16 kuna, a piva 30. U kafani, jel. Al ćeif je ćeif i ne moš ga naćerat iz sebe.
Pogled kroz prozorčić tvrđave je zaista impresivan, u podnožju Hvarska čaršija s mnogo usidrenih brodica.Šminka i pol. Rekoh sebi :"Siddarhta, ovamo se vraćaš jedino ako se usidriš s brodicom dole na mul. Svojom naravno. I kad mogneš počastit ekipu u Hvarskim birtijama, a da te ne izvrnu naglavačke.
Život avanturista ne bi bio zabavan da nismo opako zgriješili i svi otišli u zatvor. Zatvor ko zatvor. Mala sobica i rešetke. Jedino što se ovaj koristio prije par stoljeća i sada uglavnom služi za razgledavanje. I plaća se naravno.
Pakleni otoci
Hvar ne bi bio Hvar da nema poznatih uvala i uvalica do kojih se kopnom teško dolazi, ali opet tu dolazi do izražaja naš avanturistički duh, pa tako i naša ekspedicija pronađe jednu zaista idilčnu uvalu.
Dok su ostali drijemali u hladu ja sam se samoincijativno proglasio čuvarom i zaštitinikom plaže od susjeda s druge strane plaže koji su ipak malo kvarili idilu (grupa od desetak ultrabogatih Rusa je došla gliserom s poslugom. Još su na divljoj plaži pili šampanjac i jeli neko nepoznato jelo-). Čim je posluga ispratila bogataše poskidali su majice i brćnuli se u more na opći uzdah teta blogerica za koje sam mislio da su u dubokom drijemežu. Vrag nikad ne spava, pomislih.
Me
Uvala
Vrboska- mala Venecija, gradić na Hvaru koji me se najviše dojmio. Nije pretjerana gužva, cijene su okej, gradić je prekrasan s nekoliko impresivnih zdanja mostića, ne smrdi uopće za razliku od Venecije. Tamo se opet vraćam,sigurno.
Negdje oko Kornata
Biokovo s Hvara
S one strane Dugog otoka,visina oko cca. 115 metara
Nakon ekipnog druženja putevi nam se razidjoše te od nas 5 ostadosmo ja i drago mi stvorenje. Neplanski odlučišmo na tri dana zaviriti u Makarske čašice. Nisu se bitno razlikovale od Hvarskih osim po cijeni, nakon Hvara Makarska je došla ko melem na ranu.
I ovdje sunce isto grije
Nakon Makarske put nas je zvao prema Bosni. Dobro poznata cesta i krajevi me svaki put ostave bez daha. Kupreška visoravan.
Tijekom boravka sam ozbiljno razmišljao o ulaganju u domaće nekretnine.
I eto tako, cijeli godišnji prodje ko dan. Sad se znojim u hladovini iznajmljenog stanu u Zg i s čežnjom gledom ovih tisućinjak slikica što sam ih poslikao. Jbmliga da je bar djelić vratiti.
Ako Bog da sljedeće godine.
+
UPDATE
Pjesma koja je obilježila ovo ljeto (osim Tajči naravno-) :
.
Reče mi danas jedan prijatelj nakon jutarnje gužvare prema poslu u 109-tki poslije povratka iz idiličnog zelenila Bosne i kratkog odmora:"Ako ti je najveće nerviranje zbog jutarnje gužve u Zegeu onda zaista nemaš problema".
Hm, zamislih se zaista je tako (a i neki testovi pokazaše slično-). Ja se obično u životu svjesno i nesvjesno zamaram glupostima a "Big probleme" lakše pojedem.
Odoh malo odmoriti.
Malo ....... pa na jedan,dva dana u ....., pa onda Jadran, pa na kraju ...... i ........
Vidimo se u devetom.
