Tri torbe knjiga, dvije torbe odjeće, vrećica jakni, vrećica obuće, nekoliko bijelih, na rubovima požutjelih tanjurića, žlice, noževi, vilice, sijalice što svijetle narančastom svijetlošću, posuda za čokolino, tri cvijeta, dva živa i jedan umjetni; suncokret...Kompjutor.Bicikl.
Trideset šest mjeseci života u studenstom stanu stane u sveg nekoliko crnih vreća za smeće.
Pakirajući ovo malo stvari što se nakupilo u mom životu, sjetih se mame koja je imala sudbinu da cijeli život pakira nekomu kofere. Ipak je muž radio vani, a šestero djece je išlo na fakultet. Koliko je truda, muke i ljubavi utkano u te vrećice, torbe, pakete, zavežljaje? Koliko odricanja i suza kad odemo iza kuta je ostalo kliziti niz njeno lice?
Vele da svi imamo svoj životni put. Omeđen ogradama i plotovima, mnogo puta strm i teško prohodan, s puno manjih i većih raskrsnica. Nekad zna biti i ravan, bez rupa, al nam takav često dosadi.
Sutra se selim. Još jedna epoha je iza mene.
Iako je većina stvari u crnim vrećama za smeće, osjećam blago podrhtavanje unutar mene i širenje topline tijelom čim pomislim na sutra. I onaj osmijeh se javlja stalno, kad se usne šire same od sebe. Da netko pogleda sa strane rekao bi da sam lud. Jer gledam u PC, lupkam po tastaturi, iako se piva prolila dok sam je otvarao i smijem se.
Sutra se selim. I sretan sam. Jer osjećam da je to to.
Jer osjećam da je to onaj put. Zadnji put.
