Ehm, da
Nekako se svi tijekom života nekoliko puta vraćamo kući.
Znate ono, obično prvi povratak bude kad kao srednjoškolac, duboko razočaran stavom okoline prema sebi razmišljaš da šmugneš.
Neki to naprave i vrate se nakon nekoliko dana.
Vide da u komšiluku nema džaba jest. Ni pit. A ni džeparca za kiflu i polivenu.
Pa onaj drugi, ozbiljniji dio, kada kreneš na faks u drugi grad ili u drugu državu, nema te neko vrijeme, al kad tad ipak te neka nevidljiva sila vuče da vidiš omiljena brda ili ravnice ,nevermind, onaj zalazak i čisti zrak koji je najčišći i najljepši baš tamo. Gdje si rođen i odrastao. Dođeš, vidiš, udahneš, pa se opet vratiš.
Napose dođe onaj treći kada osobe koje su cijeli život provele negdje vani, da ne kažem u dijaspori, (neki se mršte na spomen te riječi) dođeš kući po stare dane da uživaš u teško stečenoj penziji, plaćajući lijekove za tlak i taksistu za kontrole kod doktora. I uživajući u nekoliko stotina jedinica (da li maraka,kuna il eura,opet nevermind) nečeg čega ti ostane više nego domicilnim penzionerima, koji stvarnmo nemaju ni za lijekove za tlak a kamo li za taksiste. Koji s pravom kukaju o prošlim boljim vremenima kad su s penzijom mogli na more u Zaostrog ili Krvavice u lokalni Hotel s dvije zvijezdice, sa sobama koje imaju pogled na more i rešo za kafu. I lijepo bješe, vele. Tamo je sada zabranjem pristup. Osim Zapadnoj Hercegovini.
Tako i ja, u vrtlogu interneta, raznih foruma (potrebnih i nepotrebnih), haj5 - ova, fejsbukova, - u množini "stranica" na kojima gubiš vrijeme, vidjeh da je vrijeme da se vratim kući. Na BLOGIĆ, tu mi je zrak nekako najčišći, a i ljude biram po onom čemu želim da ih biram. Mislima i djelima pretočenim na papir, ekskjuzmi, tipkovnicu.
Kod nas kažu da za povratak nikad nije kasno. A ja se vraćam ovom alatu. Kao onaj izgubljeni biblijski sin svome ocu.
Ovdje sam doma, ovdje mi je baš lijepo i ovdje ću se uvijek vratiti.
.
