Kad god putujem busom ka mjestu odakle jesam, kroz klisuru Vrbasa, preko brda okruženih usnulim drvećem, koji su u ovo vrijeme naslikani jesenskim bojama, kao u romanima Dostojevskog, iako bez snijega, u meni se miješaju osjećaji.
S jedne strane ljepota prirode, s druge strane naš mentalitet.
Jezero prije Jajca, kao dar s neba oplakuje obližnja brda svojom modrozelenom odmarajućom bojom. Jezero kao poruka vječne ljepote koja ne umire, bez obzira na vrijeme koje teče. Jezero do čije obale dopire tisuće plastičnih boca. Znanstvenici kažu da boci treba preko 300 godina da strune.
"Prokleti čovjek"- rekoh u sebi, dok sam se zgražao s jednim starim doktorom koji je sjedio pored mene u busu.
Danas tako teško dobivamo bilo što na poklon, a tako lako uništavamo sve oko sebe.
***
Post je objavljen 07.11.2007. u 15:59 sati.