.
Davno sam išao trajektom na Brač i čekao u koloni turista ukrcaj na brod. Tik do mene je stajala mlada djevojka, strankinja s plavim eyes i neprestano je psovala držeći se za stomak. Jedan čiča, domaće proizvodnje ju je gledao s blagim podsmijehom neko vrijeme, njeno previjanje u koloni nestrpljivih i živčanih turista.
Prošlo je par minuta, a ona nije prestajala. Nakon nekog vremena, htijući joj pomoći (kao što sam možda htio i ja, ali sam kao mladi dečko iz provincije bio impresioniran njenom pojavom) upita ju šta joj je??
Veli da je putovala desetke sati da bi vidjela Jadran, prošla je nekoliko velikih oceana, aerodroma, hrpu nepoznatih i zanimljivih zemalja i ljudi, čak je na jednom aerodromu odlučila ostati par dana jer joj se grad činio zanimljiv. Ali ne, pošla je na Jadran o kojem joj je pričao djeda koji je otišao silom prije pola stoljeća u daleki svijet trbuhom za kruhom. Kao maloj joj je pričao o kristalnom jasnom moru, malenim otočićima i veoma pitkom vinu koje je bilo kao nektar i za čiji je litar plaćao desetke dolara. I o ljudima, ljudima koji su imali onaj naivni odsjaj u očima. U vrijeme kada se kruh plaćao suhim zlatom , a osmijeh bio rijetka pojava.
Znaš dijete moje rekao mi je jednom :"Lako zaboravimo one s kojima se cijeli život smijemo, ali nikada ne mogu zaboraviti one koji su sa mnom gorko plakali.. Zbog tog venem, jer ne mogu otići vidjeti ih, pogledati im bore na čelu, da se uvjerim da ovaj svijet zaista ne stoji. Jer za mene je stao kada sam otišao...
"Znate"-nastavi ona potpuno oslobođeno- ja dolazim iz prekooceanske zemlje, imam hrpu ljudi oko sebe koji me vole i s kojima se svakodnevno smijem i veselim. Ali nekada dođu i oni dani, kada sam tužna bez nekog razloga, kada je cvijeli svijet protiv mene, kada mi treba neko da sa mnom plače, a nema ga. I došla sam ovamo..
"I dođem sada, nakon dugo vremena tu, a mene hvata u gužvi među ljudima morska bolest, mučnina od plime i oseke"..
Na to joj reče stariji čiča:"Da sam na tvom mjestu, ne bih preklinjao more ni oseku. Lađa je dobro opremljena i sigurna, a Kormilar veoma vješt. Mučnina je negdje duboko u tebi.
........................................
Plod mojih neispavanih noći, pretrpanih literaturom koja nema veze s stručnom, mislima koje su bile teško breme sam napisao jednu misao..
..Postoje ljudi koji uđu u neki prostor i kažu:”Evo me!”
Postoje drugi koji uđu u taj isti prostor i kažu:”O, tu si!”.....
Mislim da me neko zove! i govori baš te riječi...
O Bože, nije ovo valjda san? Ako jeste, nadam se da se neću probuditi iz njega..
