Bijeli sam čovjek al imam dušu za blues
Magla je obavila dolinu kao i u mnoga proljetna jutra.Ne vidiš nijedne kuće, štale, avlije, ni stoke na njivama ni tvornice ni crkve ni džamija s minaretima koji strše po brdima. Jedan nečiji "klik" i sve je nestalo u magičnoj bjelini nazvanoj u ovom svijetu magla ..Nema ničega,ni čojeka ni hajvana ni kuće ni zgrade, ništa se ne vidi. Nema ničega,ni čojeka ni hajvana ni kuće ni zgrade, ništa se ne vidi..
***
Nad dolinom se spustila gusta ranojutarnja magla, veoma česta i obična za ovo doba godine.
To vam je ona vrsta magle koju svi većinom dobro znaju iako možda u drugim krajevima ne dolazi ovako često i ne uvlači se među seoske kuće kao koprena. Neprimjetno i polagano.
Kod nas preplavi cijelu kotlinu, sunce možeš vidjeti tek iza podne oko jedan.
Gledajući je s planine po cijeloj dolini ne mogu se načuditi prirodnoj pojavi koja blago prekrije i izbriše iz naših vidika sve što je ljudska ruka napravila u zadnjih pedeset pa i više godina.
Počevši od opustjele tvornice iz ere komunizma gdje su mnogi očevi ostavili hektolitre znoja radeći i proizvodeći ono što nas je poslije većinu dobro osakatilo, a mnoge od njih i poubijalo. To ti je jedna od neispričanih priča o ironiji života karakterističnoj za ovo podneblje. Radiš godinama, zarađuješ za sebe i obitelj, za mirovinu i na kraju se poubijaš s alatom/oružjem koje si sam proizvodio i pitao se: «Pa kome će ovo koristiti?» Bilo je dobro kažu stari dok se izvozilo u Irak, para je bilo ko pljeve, mogao si na godišnji po na mjesec dana u Krvavice gdje je bio fabrički hotel. Pa tamo lezi i uživaj. Malo doručkuješ paradajz i paštetu, na ručak žena napravi čorbu il pitu, za večeru pojedeš nekad malo ribe ako imaš para za restoran. I tako godinama.
Osim tvornice oko nje kao biseri prosuti namnožilo se mnoštvo kuća i kućica davajući kotlini posebno šarenilo i čar. Ostavljaju dojam života, ljudskog truda i napora u želji za opstankom. Pa u neku ruku i prolaznosti. Na nekim mjestima su kuće sasvim zgusnute kao neka šarena mrlja koja je kapala s neba i prosula svoje suze, dvorišta su dijelile betonske kamene ili drvene ograde, a po brdima su kuće bile kilometrima udaljene.
***
"Neka ove maglušine"- reče susjed koji je u selu glasio kao malo zaostao. "Da ne dodje magla mi bi mislili da je čojek svemoguć, da more sve radit, a ono,kad Bog oće pošalje maglu i sve nestane. Ne vidiš ni Markove štale ni Slavkovog krmetnjaka, ne vidi se ni Gradina.Što ti je jadan hajvan ,ako ostane duže u štali po magli odma stane rikat i mukat kao da se boji. Ljudi kažu ne zna hajvan. Zna zna itekako zna."
"Nego amidža kako su se popeli ljudi na Gradinu (obližnje veliko brdo)"?- upita susjed i tim pitanjem pokvari dobar dojam koji je je ostavio s prijašnjom misli.
"Kao svugdje na svijetu mali"- odgovori čiča. "Puzanjem, samo puzanjem".
***
Magla je obavila dolinu kao i u mnoga proljetna jutra.Ne vidiš nijedne kuće ,štale, avlije, ni stoke na njivama ni tvornice ni crkve ni džamija s minaretima koji strše po brdima. Jedan nečiji "klik" i sve je nestalo u magičnoj bjelini nazvanoj u ovom svijetu magla ..Nema ničega,ni čojeka ni hajvana ni kuće ni zgrade, ništa se ne vidi..
