O brodovima
***
Kada nam blog nije dostupan, postajemo svjesni koliko nam je potreban.
***
Cimer urla uz neku pjesmu:»O zašto nisam ti ja cigareta bez filtera?? Samo da šetam od prstiju do usana?»
Ne da mi se protegnuti do susjednih vrata i malo ih jače zatvoriti da me ne dekoncetrira piskavi glas. Ponedjeljak popodne, blaga tama u sobi uzrokovana raznim događajima, pokvarenim roletnama, sijalicom koja je pregorjela, a mi veoma «ažurni» i uredni ne popravljamo je već mjesecima..
***
Ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek
Sjedim na nekom molu ispred mene more malo u magli iako je kristalno sunčan i jasan dan.
«Mogao bi ti sinko danonoćno pričati o brodovima»-reče mi čovjek preplanuo ribareći na molu dok sam ga pitao nešto u vezi usidrenog brodića.
Sve počinje i završava na pučini.
Pučina, nepregledno plavo prostranstvo kao stvoreno za manevre i okretaje, često naizgled mirno i glatko kao ogledalo. U naizgled kristalno jasnoj i čistoj neiskvarenoj prirodnoj ljepoti krije se mnogo opasnosti..
Kažu stari mornari da je pučina kao i vino, «mukla» je i moraš znati s njom.
«A šta ako nisam nikada vidio more? Što ako nikada nisam bio na pučini? Što ako sam upoznao samo riječne brzake?»-upitah se poluglasno sjedeći na molu i vodeći neformalan razgovor s čovjekom.
«Ko je ne zna»- reče on, "bolje da ne ide po njoj".
«Znaš sinko»- reče mi ishlapljelim glasom, «Mnogo brodova je sagrađeno u novijoj ljudskoj povijesti i mnogi od njih su smatrani nepotopivima, bilo je tu i muzejskih eksponata za luke, muzeje, da se usidre i godinama nigdje ne plutaju i budu lijep izlog. Ali mladiću,svrha broda nije da bude u luci, kad tad će ga obaviti alge i on će polako početi trunuti. Brodovi su stvoreni za putovanja, ne možeš napraviti brod i usidriti ga cijeli životni vijek.
"To bi ti bilo kao da zatvoriš čovjeka u kuću i ne daš mu van, da udahne nadolazeći vjetar sjeverac ili vidi zalazak sunca. Nešto kao da mu uzmeš nakon jednog brodoloma pravo na ljubav. Pravo da sanja o njoj, mašta o njoj, nada joj se iako je toliko puta doživio razočarenja i potope. Znaš sinko kod čovjeka ti je kao i kod broda, dobro je dok je glavni kapetan na brodu, ako njeg nema, zlo mu se piše.
Brodovi kao i ljudi vječno dolaze, usidre se budu tu neko vrijeme i odu. Samo rijetke pamtimo".-reče blagim glasom.
-«Pamtimo..rijetke..»-ponovih u sebi.
"Sjećam se jednog koji je došao iz Venecuele i dotjerao banane".-progovri opet on zadržavajući umorni stakleni pogled negdje u pravcu horizonta. «Poslije drugog svjetskog rata on se usidrio u našoj luci samo s bananama. Bio je prljavo bijele boje, naoko neugledan ali čvrste konstrukcije i bez obzira na vanjsku ljepotu ostao mi je u sjećanju. Kao prvi brod s bananama.Svake godine poslije njega je uplovljavalo neko čudo tehnike, naftni tankeri jaki kao zemlja, moderni jedrenjaci za bogataše, veliki američki kruzeri, ali oni su mi bili bez duše, kao blijeda kopija nečeg višeg...
Ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek
***
..The story
of life is quicker
than the wink of an eye
The story of love
is hello and goodbye
Until we meet again ..
