...Dan kada se zamislim...
U moru svakodnevnih obveza, prožetim stalnim razmišljanjem o sebi, okolini ,mome ovdje i sada, raznim tematikama od kojih vas kao i mene zaboli glava pobjegao sam na tren u svoju mračnu sobu, prisilno zatamnjenu zbog pokvarenog svjetla, zatvorenih roletni koje je također načeo zub vremena..
Došao mi neki film pod ruku da ga pogledam.
I krenu procedura:" Ubaci film, pišaj, donesi nešto za jest, neke grickalice, etc..I pali kompjutor!!
I evo netom nakon završetka filma ja sam tu gdje jesam, pred sobom,blogeditorom, Vama potencijalnim čitateljima prepun razih emocija koje buje u meni..
Osjećaj između moje sreće i tuđe nesreće, nešto kao kad piješ Tequilu: "Lizneš sol i ujedeš limun, da bi osjetio prikrivenu i fino umotanu slast alkohola."..
Neki će misliti da sam kroner..Ma neka misle šta hoće..
Temeljen na izazovnom romanu Johna Le Carrea (koji mi je došao do ruku) u kojemu pisac u beletrističkom obliku obznanjuje svoja temeljita istraživanja o skriveno organiziranim zlodjelima današnje farmaceutske industrije ( koja je na reklamama umotana u veselu i vedru propagandu o zaštiti pokusa nad životinjama, a kamoli ljudi), "Brižni vrtlar" tematski je i idejno hvalevrijedan društveno-politički podsjetnik koji svraća pažnju na poremećene vrijednosti svijeta u kojem živimo.
Radnjom u "suvremenoj" Africi- Keniji, film prati događaje vezane uz bračni par kojega čine mlakonja- britanski diplomat Justin i njegova mlada (24 godine) supruga aktivistica Tessa koja pokušava nesebičnom željom i htijenjem isblajhati već pocrnjele horizonte u Africi.
Oboje završavaju tragično, ali se cijela story oko otkrivanja farmaceutskih podlih radnji na siromašnom puku otkriva, što mi daje blago slatkasti okus "Holly" thrilera, ali je puno jači ostao osjećaj promiješan "srećom i zadovoljstvom" življenja u tzv. normalnom svijetu gdje se mogu okupat kad poželim, pojest kiflu i bananu kad sam gladan i popiti čašu vode ako me uhvati žeđ i bar trenutnog žaljenja onih koji to nemaju..

Slika s neta
Koliko često razmišljamo o takvim ljudima?
A ima ih na milione!
Koliko zapravo cijenimo svoj prosjek? Ili kako neki kažu zapadnoeuropsku ispodprosječnost? Mi smo kao neka rupa!
Koliko tog materijalnog nam je potrebno da bi ujutro nenaspavani i neumivena lica ustali, stali pred ogledalo i rekli sami sebi ili Svevišnjem ako u Njeg vjerujemo: E hvala Ti, baš sam zadovoljan sobom!"
Neću pametovati ni predikovati al eto rade emocije..I glazba i film i priča su još jedan od vlakova koji prolaze pokraj nas i voze teškim već zahrđalim vagonima jadnu ljudsku sudbinu, a mi na stanici, odmičemo se daleko da nas ne bi zapljusnuo val koji vlak ostavlja za sobom..Peremo ruke, ko Poncije Pilat! Ne, mi ne pripadamo tome svijetu!

I još jedna s neta(ne voim to radit al moro sam)
Jedna poslovica kaže: "O kako je teško sjećati se lijepih dana u nevolji.."
Poslije filma sam prvi put ostao zureći zamišljeno u ekran i gledajući negdje kroz slova,zapravo imena i prezimena raznih kostimografa, aranžera ko zna čeg u Afričku pustinju nošen turobnom i sjetnom glazbom filma. Po prvi put sam film gledao do kraja zadnjeg čovjeka čije se ime našlo na popisu..Jedan od rijetkih filmova u kojima sam zaboravio grickalice, a bile su tik do mene..Ne mogu grickati dok se na ekranu prikazuje ljudska sudbina..Jbga..Štaš sad..
Ovo je trebalo biti ko neka recenzija ili prijenos misli, dojmova, o filmu, a ispalo je..Ma ko zna..
A film? Film je trebao biti uvod za hrkanje popraćeno podrigivanjem grickalica. Ništa od toga.

"Botanički vrt"-Nikon Coolpix,svibanj 2006
Dan je sunčan, bez oblaka na zidu, a Sunca nigdje nema. Ne dopustite da se ovako skrije "Vaše" Sunce. Iziđite. Otkrijte se!
