.....osvrt na veče erotske književnosti.. MOČVARA....
...pozdrav svima...
Kao sto sam obećao javiti ću se da prenesem par redaka sa prošlovečernje večeri erotske poezije...
Mislio sam sinoć da cu imati motiva da se raspišem danas...pošto sam neko vrijeme bio ušao u svijet erotske (ali samo erotske) književnosti gutajući Živojina Pavlovića,Zolu i još neke strance,ali nakon onog sto sam čuo i vidio...nemam volje ni motiva da pišem o onom sto se dešavalo u Močvari nadugačko i naširoko..
Bilo je par zanimljivih digresija i pokušaja usporedjivanja seksualnosti i političosti...textova sexualnosti povezanih s obrisima znastvene fantastike i futurizma,utjecaja danasnjih feministica(neznatan) na razvijanje erotske poezije,...
Ali....ono sto se čitalo od sinošnjih aktera je u velikoj većini slučajeva bio pokušaj da se ishitrenom i pretencioznom KONTROVERZOM tema sexualnih radnji i aktera dovede do čitateljeve zainteresiranosti,pažnje pa čak i neke vrste šoka..
Kod mene je to izazvalo ŠOK, dakle ovu zadnju reakciju,ali svakako negativni, pogotovo kod čitanja textova jednog starijeg pisca, čije ime ne želim navesti, koji u jednoj od svojih priča opisiva pohotu i svirepo bludničenje nad 11- o godišnjom djevojčicom (koje je do dlačica u tančine modificirao, što je zgrozilo i ukopalo malobrojnu publiku), mentalno retardiranom, i što još tu pohotu naziva ljubavlju..ne osvrćući se ni na kakve prirodne moralne ili društvene moralne granice...
...Njegov način interpretiranja i drhtavi ishitreni glas koji je likovao sam nad sobom diveći se vlastitoj genijalnosti..me ifrustrirao tako da sam nakon sat vremena i tri popijene travarice otišao kući...nije mi se dalo do kraja ostati i na taj način dati podršku takvim zlodusima(može neko misliti o meni što hoće, svjestan sam da postoji sloboda pisanja, ali...)
... Ne smatram da je veče propala...nipošto...tek sad sam svjestan da je ovo što čitam...i čime sam okružen dobro i ispravno,...Ne daj Bože
da želim ograničavati ljudske ukuse ni vidike, niti mi je cilj popljuvati neke ljude,...ali ovo što se sinoć čitalo nije definitivno domena erotske poezije...neka se bar svrstaju u hedonističku mentalnoretardiranu pornografiju.
Znam da je Močvara klub koja daje prilike neafirmiranim temama, ljudima, osobinama pisanja, izražavanja, ali mislim da bi oni koji organiziraju takve večeri trebali pripaziti i pročitati tematiku kojom se gosti bave...nije problem dovesti takve ljude...neka dođu samo neka se ne zovu onim imenom koji nisu...
Pri tom ne mislim na sve sinošnje aktere...
...i sama cifra od 30ak ljudi me nije baš posebno impresionirala...al je bilo zanimljivo da je sedammdeset posto bilo žena...
eto tako...
...knjizevne veceri u mochvari....
...Otkad sam promijenio design nisam se posteno javio....ne znam je li to splet okolnosti, mozda prebukiranost slobodnog vremena*(mada bi , znam za blog trebao imati vremena)...ili nesto trece...who knows maby i zaljubljenost...
Uglavnom sad sam tu i necu kao obicno iznositi misli,...neku pjesmu ili sto vec...nego me zanima vase misljenje glede erotske poezije i knjizevnosti...znaci ne nesto vulgarno, prosto...nego jedan umjetniki,esencijalni pogled na to...
Je li knjizevnost i poezija dobar instrument za iskazivanje i tog dijela nashe, pa rekao bih zbilje i svakodnevnice?
Jer htjeli mi to priznati ili ne, svi o tome razmisljamo, na razlicite nacine...neko cesto, neki stalno_)))
Veceras je u Mochvari vecer erotske knjizevnosti, upad je free...pa cu se zaputiti tamo...
.. Vjerovatno cu sutra prenijeti dojmove...na blog..ako uspijem poslikti nest mozda i par slikica..
....Ko je u blizini neka navrati...mozda ugleda jednog zaraslog bradom, kosom i omotanog salom i dugom crnom jaknom deckica....that s me... siddarhta__))
dizajn....
..narode...dosadio mi stari dizajn pa sam se konsoldirao s nekim ljudima koji se razumiju u te stvari,,...
pa sam ga malo promijenio...
TRI MUDRACA...i njihovi predlosci su zasluzni za dizajn....a D.S.O. mi je pomogla okotehnickih sitnica...
tnx...
nadam se da vam se svidja...
"....irgendwie,...irgendwo...irgendwann..."
...trazio sam svjetlost...
...u nitima prekrivene slobode....
.....u česmi radosti nadolazeceg vremena.....
.....ta kamena vrata....sanjari što ih ostaviše...
......prolazeći njime kao mumije ....
.....bez zavoja...
....srećom se naziva....
....taj blagi osjećaj spokoja i golicanja...
duboko u tebi...
....kroz kamena vrata...žudnje....
....za tobom...
....bliskom...kao potok obali...
.....obali koju ne može nositi...
,...u svijet dubina...poniranja i vrtloga...
trazio sam svjetlost.....
....u šinama...prividne slobode....
....koje me vode....
...sve dalje....
....od tebe....
.....o naivnosti moja.......
trazio sam svjetlost....
ovako se otprilike osjecam...kao ova vranica..
mislio sam da sam ovu pjesmu zaboravio...izbacio iz glave...al se Allan Poe vrati....tiho i neocekivano....ko dim u nebo..
First Published in 1845
Once upon a midnight dreary, while I pondered, weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore,
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of someone gently rapping, rapping at my chamber door.
" 'Tis some visitor," I muttered, "tapping at my chamber door;
Only this, and nothing more."
Ah, distinctly I remember, it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow; vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrow, sorrow for the lost Lenore,.
For the rare and radiant maiden whom the angels name Lenore,
Nameless here forevermore.
And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me---filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating,
" 'Tis some visitor entreating entrance at my chamber door,
Some late visitor entreating entrance at my chamber door.
This it is, and nothing more."
Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
"Sir," said I, "or madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is, I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you." Here I opened wide the door;---
Darkness there, and nothing more.
Deep into the darkness peering, long I stood there, wondering, fearing
Doubting, dreaming dreams no mortals ever dared to dream before;
But the silence was unbroken, and the stillness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word,
Lenore?, This I whispered, and an echo murmured back the word,
"Lenore!" Merely this, and nothing more.
Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon again I heard a tapping, something louder than before,
"Surely," said I, "surely, that is something at my window lattice.
Let me see, then, what thereat is, and this mystery explore.
Let my heart be still a moment, and this mystery explore.
" 'Tis the wind, and nothing more."
Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately raven, of the saintly days of yore.
Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;
But with mien of lord or lady, perched above my chamber door.
Perched upon a bust of Pallas, just above my chamber door,
Perched, and sat, and nothing more.
Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
"Though thy crest be shorn and shaven thou," I said, "art sure no
craven,
Ghastly, grim, and ancient raven, wandering from the nightly shore.
Tell me what the lordly name is on the Night's Plutonian shore."
Quoth the raven, "Nevermore."
Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning, little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door,
Bird or beast upon the sculptured bust above his chamber door,
With such name as "Nevermore."
But the raven, sitting lonely on that placid bust, spoke only
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he uttered; not a feather then he fluttered;
Till I scarcely more than muttered,"Other friends have flown before;
On the morrow he will leave me, as my hopes have flown before."
Then the bird said,"Nevermore."
Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
"Doubtless," said I, "what it utters is its only stock and store,
Caught from some unhappy master, whom unmerciful disaster
Followed fast and followed faster, till his songs one burden bore,---
Till the dirges of his hope that melancholy burden bore
Of "Never---nevermore."
But the raven still beguiling all my fancy into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird and bust and
door;,
Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore,
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt, and ominous bird of yore
Meant in croaking, "Nevermore."
Thus I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl, whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet lining that the lamplight gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamplight gloating o'er
She shall press, ah, nevermore!
Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by seraphim whose footfalls tinkled on the tufted floor.
"Wretch," I cried, "thy God hath lent thee -- by these angels he hath
Sent thee respite---respite and nepenthe from thy memories of Lenore!
Quaff, O quaff this kind nepenthe, and forget this lost Lenore!"
Quoth the raven, "Nevermore!"
"Prophet!" said I, "thing of evil!--prophet still, if bird or devil!
Whether tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate, yet all undaunted, on this desert land enchanted--
On this home by horror haunted--tell me truly, I implore:
Is there--is there balm in Gilead?--tell me--tell me I implore!"
Quoth the raven, "Nevermore."
"Prophet!" said I, "thing of evil--prophet still, if bird or devil!
By that heaven that bends above us--by that God we both adore--
Tell this soul with sorrow laden, if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden, whom the angels name Lenore---
Clasp a rare and radiant maiden, whom the angels name Lenore?
Quoth the raven, "Nevermore."
"Be that word our sign of parting, bird or fiend!" I shrieked,
upstarting--
"Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul spoken!
Leave my loneliness unbroken! -- quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!"
Quoth the raven, "Nevermore."
And the raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon's that is dreaming.
And the lamplight o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted---nevermore!
E.A.Poe
prema pričama, gavran vodi duše mrtvih u druge svjetove. u nekim filmovima i obratno...
eto toliko za veceras....
...kazu da hr verzija ne ubada kao ona engleska...ali cu i nju staviti...
pa tko zeli da se sazivi sa gavranom veceras,...eto...
Gavran
Ponoći sam jedne tužne proučavao slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše –
Gotovo sam u san pao, kad je neko pokucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše –
»Posjetilac«, ja promrmljah, »što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.«
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu piše.
Žudim vruće za svanućem – uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče – jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše –
Tu imena nema više.
Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
»Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište –
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište –
Eto to je, ništa više.«
Kad smjelosti malo stekoh, na oklijevah nego rekoh:
»Gospodine ili Gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo,
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« – i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.
Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
»Lenora« prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.
U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
»Zacijelo«, ja rekoh, »to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom šta je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.«
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven uđe Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrnu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
»Nek si ošišana ptica«, rekoh, »nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu Hadske noći, otkud stiže?«
Reče Gavran »Nikad više.«
Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo šta mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa se to lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad varata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više.«
Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne – više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: »Svi me drugovi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.«
Tad će ptica: »Nikad više.«
Muk se razbi, ja zatečen – na odgovor spremno rečen
»Nema sumnje«, rekoh, »to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužnog gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U »Nikada – nikad više.«
Al mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekriven plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje se dadoh – kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica – kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: »Nikad više.«
Sjeđah tražeć smisao toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše.
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene piše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene piše,
Ona neće nikad više.
Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
»Bijedo«, kliknuh, »Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!
Pij, o pij taj blag nepente, nek Lenori spomen zbriše!«
Reče Gavran: »Nikad više.«
»Proroče kog rodi porok – vrag il ptica, ipak prorok! –
Napasnik da l posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l jada da me liše?«
Reče Gavran: »Nikad više.«
»Proroče kog rodi porok – vrag il ptica, ipak prorok! –
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lenora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše?
Reče Gavran: »Nikad više.«
»Rastanak je to što kažeš«, kriknuh, »ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti, ko trag laži što izusti!
U samoći mene pusti! – nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!«
Reče Gavran: »Nikad više.«
I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu piše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu piše,
Ustat neće – nikad više! ...
poezija E.A.Poa je kao slatki otrov...ulazi u pore polako i neosjetno...
...ne vidis...
..........ne cujes.....
...ali osjecas...
..za one koji veceras ne vide, mozda cuju, ali sigurno osjecaju...kriiiiiik!!!
--------------------
..back to the reality...
...prolaze dani godisnjeg odmora...kao sitni pjesak kroz ruke..lagano, gotovo neosjetno, a ipak je [aka nakon par trenutaka prazna..
jutro u zagrebu hladno,vjetrovito, zubato sunce se na trenutke javlja htijuci me zaraziti svojom toplinom, vidljivom, ali neosjetnom...ipak je doba godine kada nam je sunce najudaljenije..
...prvi mjesec je kao i prvi dan u njemu...mjesec kreiranja vlastith planova, odluka i etc...u zivotu..bas nesto razmisljam da ove realne planove, to svakako ne mogu nazvati zeljama stavim na papir,umotam u kovertu...zapisem u podsjetnik da taj papir otvorim nekad 30.12.2006....al me malo strah...koliko zapravo se ostvaruje od onog sto zarctamo..koliko mi mozemo na nesto utjecati...bez obzira..dobro il lose...ajme..imam osjecaj da cu se nasekirati..idem van...da me hladni gradski zrak malo protrese...i smiri...
...
..jutro uz Dunav..
...dok citam nove blogove, otkrivam nove profile ljudi, nove misli , ili neke vec stare isprane preodjevene, kroz prozor pada lagani sitni snijeg koji se vec u dodiru s cestom topi..u daljini vidim Dunav, koji je jutros zacudjujuce miran i uspavan, kao div,sada malo nabujao i debel, spava mirnim zimskim jutarnjim snom..ceka neko bolje,mozda mekse toplije vrijeme da se probudi ponese mnogo toga prema nama, prema Balkanu pa sve do Crnoga mora..Boze koliko je vode ovuda proteklo u samo ovih par dana dok sam tu..da ne govorim za mjesec, dva ili... kako me strah razmisljat o godinama..dok promatram Dunav, tu njegovu otvorenu,uspavanu i zimi sivu ljepotu u njemu vidim svoj,neciji drugi u biti svaki pocetak, tok, kraj...
zar se zaista sve vrti u krug??
koliko jeseni je vec bilo...ili koliko je zima ovaj Dunav pregurao preko svojih vec malcice utonulih pleca koje ne mogu bas uvijek nositi se sa nekad i neocekivanim bujicama, koje se jave preko noci,nekad sasvim daleko od njega u planinama, i kroz potoke,pa rjecice, pa malo vece rijeke, dok ne nadju utjehu u njegovim njedrima, koje plove opet necemu starom, pratarom, metuzalemskom ali sigurno ne vjecnom Crnom moru..
Kazu da su najljepsa pitanja na koja ne mozes naci odgovor..kao i ljepote koje su skrivene,tajnovite,zapravo se malo naziru..kao vrh planine u maglovitoj daljini..koji samo malo proviruje iza maglovitog plasta, koji se poslije sestre noci spusta nad planinu i obavija je, cuva od nekad nezeljenih pogleda..hmm...
slicica Dunava...u kasnu jesen...sa strane jedna od ljepsih vjerskih gradjevina u Becu..ortodoksna crkva..i brodic u kojemu je osnovna skola..
...malo poezije...
..na nekim od proslih postova sam pisao kako mi je bivsi cimer i dobar jaran Ivan.M. objavio zbirku poezije imenom "Izmedju nicega"..pa sam kao usput obecao da cu nekoliko njegovih pjesama staviti na blog posto on nema svoj...cisto da ih prezentiram, pa ako je netko zainteresiran da kupi knjigu nije ni skupa nekih 40 kn..a pomoci ce mladom i vec afirmiranom umjetniku...-))..
..necu sada pisati nikakvu recenziju...iako bih mogao jer je mnogo njegovih pjesama nastalo dok je zivio sa mnom...pa znam koje su pjesme vezane za odredjene dogadjaje...citaj zene--))
..uglavnom obradjuje teme koje pjesnici obradjuju od pamtivijeka, a to su teme ljubavi na prvom mjestu, prolaznosti, smislu ili ti besmislu votazchii..evo par pjesmica...
..........................................................
Mokraca po krovovima
umjesto kise
Mjesec na balkonima
umjesto fenjera
Alkohol u zilama
umjesto krvi
Grkljan boce
umjesto usana
I.M.
..................................................................
I veceras, evo, mali sprovod spremam
jednim smedjim ocima sto su me cekale
Ispred Gradske kavane
Tocno deset do jedanaest
Malim toplim rukama
Sto su nestajale u mojima
Onoj blagoj kisi
Kao blagoslovu neba
Na nasim kisobranima
Dok ljubis me zadnji put
Pa onda jos jednom
I jos jednom, vracas se
I grlim te cvrsto
Pa zbunjeni pozdrav
cao,vidimo se...mozda...
i odlazim ne osvrcuci se
Autobusu s uplakanim prozorima
On me vozi k sjeveru
Gore hladno je
Sve hladnije
Metar snijega od Korenice do Zagreba
A ima toga jos
I milijun puta vise nego sto ti se cini
Pa mi samom nije jasno
Gdje sve to stane
Otkud toliko mjesta
U ionako pretrpanoj grobnici srca
I,koliko jos nas sprovoda ceka
Andjele moj uplakani
I.M.
.......................................................................
Ljudi su igracke
figure od blata
ljudi su ono
sto smo napravili od njih
I.M.
..............................................................................
Miris kise
Neke stare mirise
donijela je ova sitna kisa
i probudila u meni
zudnju prastaru i bijednu
Za cim li sam ceznuo tada
Toliko je vremena ispio vjetar
pa se i ne sjecam vise
Sjecam se samo mirisa kise
Ivan M.
...jedan dan u gradu na Dunavu..
dan tmuran kisa lije vec danima, nosena blagim povjetarcem podsjeca me na vrijeme bure dok sam zivio u Mostaru...ne pomaze ni kisobran..jer kisa pada od svud samo ne s neba...takav je Bec u ove ranojanuarske dane..
ni kisa ni nevrijeme me nije sprijecilo da prosetam gradom polako se prilagodjujuci stranim ljudima, jezicima kulturi..
..Bec je kao zalazak sunca..nikad ga ne dozivim na isti nacin..
_kad dodjem u njeg tuzan...saroliki izlozi,ljudi male ulicice,pristupacnost ljudi zalijece svake tuzne misli...pomijesane sa sjetom i ceznjom..
_kad sam u njemu sretan..onda secem po centru satima zamisljajuci sa sobom voljenu osobu pokraj sebe..i shvatim definitivno da Bec nije za samce..ili samacke posjete..
..previse tog ima da se vidi ili dozivi u dvoje...a u dvoje je uvijek lakse,,..
...stephans dom...
... starogradska kocija...
..zimska vecer..uz odraze gradskih svjetala...
...ne volim januar ni bele zimske vragove...
u svakom snegu...vidim iste tragove...
...zanimljivost Beca je svakako i mnostvo razlicitih ljudi koje mozete sresti, upoznati ...
a naravno ima puno i nasih ljudi koji se stacioniraju na tzv. Balkanstrasse...gdje se isprerplice prica ,povijest, historija...ili vec kako hocete ironija svih ratova na ovom prostoru..mladi hrvati izlaze s mladim srbima, mladi muslimani izlaze sa obima i tako sve ukrug...sto je je svakako dokaz da ono od ceg bjezimo redovito nas pogadja..
za sad toliko....
laka noc..
