..8.12...i nervoza..i..
..jučerašnji dan je bio kao i većina drugih u tjednu..malo oblaka, malo sunca..jedino što sam bio free all day pa sam mogao pozavrsavati par obvezica...na faksu, kod kuce(usisavanje, pranje vec ostarjelog sudja,..)..ujutro sam pocistio stan..obavio neke dogovore za dvanaesti mjesec,,..preveo par pisama...i za podne sam ostavio faks..
na faksu nist posebno, gomila nasminkanih djevojcica je kao i svaki drugi dan stajala isdpred sa cigaretama u ruci nervozno cupkajuci sa jedne potpetice na drugu..kao u nekom tajnom ritualu..
oglasna ploča kao i uvijek..puna nevaznih novosti i konacni termina ispitnih rokova..
letimično sam pregledao rokove, kad mi se pogled zaustavi na ispitu koji ucim vec duze vremena..promijenio se termin..
8.12....je datum posve običan kao i svi drugi...nikakva razlika...7.12....8.12.9.12.....
....neka tiha bol mi presjece stomak na trenutak...zatim se okrenuh opet da pogledam datum...DA 8.12...
godisnjica tatine smrti...tocno godinu dana nakon toga ja cu pokusavati pisati neko financijsko sranje...
glava mi je u istom trenu otezala..emocije su pocele navirati..pa sam se sklonio malo na stranu jer je faks dosta prometan..a i kako bi netko komentirao moje suze kraj oglasne ploče..rekao bi eno ga nariče za propuštenim predavanjem..nisam bio kući ni za Dan mrtvih..zbog posla..pa sam sam sebi kao satisfakciju za to rekao da idem 1000 posto 8.12....
a sad..
..cijelo popodne sam proveo na biciklu vozeci se oko Jaruna, razmisljajuci o sebi, o ocu, o nasem odnosu...o svim nevaznim stvarcicama iz proslosti za koje sam mislio da su davno izbrisane iz mog sjecanja..i Boze kako je ta godina brzo prosla...kao da sam juce cuo zvono telefona u pola osam ujutro i bratov glas da se spremim,...naići će po mene iz Beča..stari je umro..sjećam se moje prve reakcije..nije to bio plač, ni deranje ni galama..ožednio sam,popio vode i istrčao iz praznog stana..otišao sam na tramvaj i u gužvi ko u nekom bunilu cijelih pola sata sam proveo ne registrijaući ništ oko sebe...jedna prijateljica mi je mahala pred nosom tri minute dok je nisam skontao..mahnuo sam natrag i kiselo se nasmijao..nisam joj htio kvariti jutro..
tek na ulazu u Katedralu sam definitivno pukao...i nisam mogao, ni želio suzdržavati emocije...potvrdila se ona teza da se ma gdje isli vracamo uvijek samo i jedino ispravno.... Bogu..ma gdje on bio..
zastrašujuće je kako nam se svaka sekunda takvih dogadjaja ureze u mozak u neizbrisivom trajanju..kristalno jasno..kao horizont poslije kiše...
..uvijek nenajavljeno mi dodju u misli trenuci iz proslosti... kao kristalici..nikad cijela slika..nego samo dio..njegova gesta...riječ...ili pokret...uvijek prepoznatljiv..
zadnji put sam bio na groblju prije mjesec i po..i zaplakao sam kao i prvi put...kao i drugi put...vjerovatno kao i neki n ti..kada se vratim kuci.
..cesto mi ljudi govore kada idu na groblje da pokusavaju razgovarati sa dragim osobama,..tjerajuci se na razmisljanje sto bi im osoba zauzvrat rekla..
..mene obuzme osjecaj tuge, tihe patnje,..ispremjesan sa zivim slikama iz proslosti...ali nikada dijalog...mislim unutarnji..
...Poslije Jaruna sam išao na večeru,..imao jedan telefonski razgovor..u kojem sam nervozu ispoljio na neduznom stvorenju..i pokajao sam se zbog toga..oko deset naveče sam otisao do Varge prevest neke tekstove sa engleskog....ali u pozadini misli mi se vrtjela brojka 8.12...
zavrsio sam s poslom oko 23 i odlučio prošetati do stana..iznenada se spustila lagana kiša...i baš mi je prijala..onako prelazeći preko Savskog mosta..nošen blagim povjetarcom,susrećući pokojeg začudjenog prolaznika sa kisobranom...mokrih obraza..i promočjele jakne do kože..osjećao sam se zaista lijepo..
svaka kap koja je pala po mojim obrazima me dodatno osvježavala i vraćala mi neki blagi osjećaj spokoja...pomiješan sa melankoličnom sjetom...kao da je stari u dogovoru s Njim pustio kišu...da opere i zaustavi suze..koje su navirale čim bi razmišljao o prošlosti duze od pola minute..
..usput sam svratio do prijatelja u birtiju...udarao je house..nije moj stil..al trebalo mi je nešto što radi do kasno u noć..
unutra je bila već poprilična gomilica djevojaka u razuzdanom plesu..baš me zanima što su mislilii kad su me onako pokislog vidjeli kako ulazim ...
..sreća pa sam s gazdom dobar pa mi je dao konobarsku majicu..da mogu na miru pijuckati..
ostao sam u birtiji skoro do zore...u detalje ne bih išao..
s ovim zadnjim dijelom stari se sigurno ne bi složio...
a danas.??
danas sam ok...kad kazem ok..mislim da je to daleko od osjecaja srece, zadovoljstva..jer imam i moram jos puno tog napraviti što sam obecao sebi...a samim time i ocu..na svaki pogrešan korak mi se na blic pojavi njegov prekorni,ali blagi pogled...i to me ubija...moram reducirati totalno takve trenutke...a mislim da ih previše ima..
a za 8.12. cu vjerovatno pisati ispit...jer bi tako i stari htio..
