Darovi za aristokratizirane.
Zidu, MAKNI MI SE S PUTA!
usnula sam na nepojedenoj polovici
kruha, prahom izblijedljenih usana.
Krvareci, moj obraz trazio je smiraj
u vremenitoj kori Dobrote.
Hrapavi, otisnuti od obala Smisla,
nagovijestaj uskorog uvlaci se kroz
lelujave zastore, duboko iznad mene.
Podebljan, hrabar, lize mi usne, varavo
drhtavim glasom me laze da nisam
nasla. Zar? (All the love I have is in my mind)
Topljeni zrak okusa je mojih kanibalskih
poriva za pulsirajucim kamenjem Pomrcine.
Vaporira mrzla bol u ljubicastom
dimu.
Grebu me suhe usne njegove po kozi.
Izdajica vrazjeg lika.
A uvjeravali su me da je Mefistofeles
vjerodostojan melankolicnog mog
homicidalnog spokoja.
Gorki smedji isparavajuci okus zelenog
caja u moje jutro.
Sekunde, treptaji, taktovi i otkucaji su
uskladjeni. Imam vremena otici do hladnih
Islandskih mora i vratiti se sva svjetlucava
od paranormalnog.
Sjetite me se kada budem pila maglu.
Tada cete se uvjeriti da sam shizofrenicna.
Zadacnica... engleski...
Inside of an ambigous picture
reaching for the water front,
She is vanishing.
Out of the human mind.
Out of the colorless corner
of the ununderstanding silhouettes.
Sun's child, crying, enduring the
utmost coldbloodedness of burning
desire she once had.
Blue and black is the surface of the sea,
like sky is black, filled with waves.
She does not know,
whether it's the moon spilling
its grey fibers across the landscape,
or it is a water dragon spitting
its silver-like flames
throughout the upcoming morning.
They come and go,
they yell because they know,
what's the weary history behind
her lost eyes.
'Reason will not lead to solution,
she will end up lost in confusion,'
'till the raved waters remain still,
like her heart is still,
like her soul is spilled,
in thousands of frozen drops
of the noisy silence.
... already sleeping,
dreaming the dream of sea;
she lives in a puddle of feelingless regret,
trying to make it alive,
adleast before the night dies.
---
ah, jos se ne znam izrazavati pjesnicki na tom jeziku.
oblacno popodne #2
***
Njegova ruka na mojoj raspustenoj kosi
tapkala je, trazeci tok mojih utihnulih
misli.
Suteci, mislila sam da mi glatke, fine
i prepredene misli zrakom plutaju do
njegovog zamisljenog pogleda.
Treptao je, kao da zna koliko nebu
treba da prospe kisu po vec utrnuloj kozi
nasih usnulih ruku.
Kucalo je, kucalo je njegovo srce,
sumeci nezaustavljivim rijekama krvi,
slice onoj kisi koju nenamjerno
iscekujemo. I dalje bez rijeci, njegov
ispitujuci pogled govorio mi je da su
moje misli daleko od... njega. Okrenuh
glavu prema prozoru. Udovi su mi klonuli,
njegova ruka na mojoj glavi postala je teska,
sumorne niti oblacnog, kasnog poslijepodneva
nerazgovijetno su ispunjale ono malo svijetla
sto je lebdjelo u utjesnom mraku koji
je tamna kisa oplakivala izmedju
nas.
***
oblacno popodne #1
***
...zelene vjedje umorno je sklopila,
prebiruci zrnca zamisljene krunice.
Dijete joj je zaspalo u narucju, spokojno
se trzajuci u zakasnjelim jecajima
maloprijasnjeg placa.
Nebo je vani neprimjetno plelo
vuneno blijede oblake.
Dugim, dubokim glasom sapcuci
je mamilo kisu na nesvjestan grad.
***
-Ukljuchi Mi Shtopericu Za Perverzno-
Zelim ga.
Kao sto sam ga uvijek zeljela.
Ne eksplozivnog, ne nuklearnog
ne humanog ni jajoglavog. Nisam zeljela;
Da bude hrabar, niti da voli romanticne komedije,
samo da me gleda u oci dok me laze
i da mi omogucava disati.
Da klizi iz mene kao sad, ne zategnute
koze ni sa ostecenim usnama,
vec krvavog, indigo modrog cerebralnog likvora.
Da postuje moju ljubav prema poeziji i plesu pod zvijezdama.
Da dize ruke u zrak slijedeci moje, i izvija
svoje nesavrseno tijelo u ritmu tisine,
da se skida samo za mene, da ga dodirujem
samo ja, da ga ljubim samo ja, cak i kada
ga se bojim, i dok ga mrzim, da zajedno ostarimo
i gledamo reprize Star Treka, iako nas ne zanimaju
i da drhtimo zajedno u ljubavnom zanosu drzeci se za
sklizave snove.
Da placemo usred dehidracije, ne pitajuci se zasto se teme
mijesaju, a ljudi ne shvate.
Da mi spaja meso kad iskrvarim, da me grize kad ga ljubim, da potpisuje
pozudu kao ja, nikad naruseno, nikad mirno.
Da dugim prstima duzim recenicama prkosi lektiri,
da postuje moju skrletnu,
nocnu,
i moju indigo mastu.
Da postuje obostranu zelju za cokoladom i
lakocu mocne isprike.
Ne mocnog, Bozanskog oprosti.
Da mi daje koliko mu uzimam.
Da uzme koliko ga ljubim.
Da umre medju crvim, da se izdigne iznad
shvacanja, i da pozivi vjecnost sa mnom.
Da ne bude plagijat ni posvecen ikomu.
Zelim ga.
Svoj vlastiti uvod u svoju vlastitu pjesmu
Too Quiet
Mrsavo predvecerje.
Izludjuje me miris buke u rujnom zraku.
"Kuglicu od vanilije", ponavljam namrsteno,
kaze mi da sam pretiha, i to me smeta,
sudjelovanje mog glasa u toj kakofoniji,
dovoljno mracnoj da se udobno sklupcam u nju.
Okus gorke, ljustece zivcanosti.
Ljepljive poput ljeta u svojoj uzbibanoj
svjetlucavosti na povrsini mora.
Moje plavo izgubilo se u susvjetlju
jecavih luckih reflektora i treperecih zvijezda.
Horizont se zamaglio.
Sjela sam na obalu i plakala.
Radoznalo me more golicalo.
Mracnosiva voda me upitno gledala.
Zadnji trak purpurnog se golo raspostro
po pomrcini minulog proljeca.
***
Ljuljah se naprijed nazad, na ljuljacki
hladnih bolnih lanaca, pijana kao pozudna
noc.
Tijelo je pulsiralo u bolu, a ja sam,
u zanosu, htjela iskociti kroz zrak, proparati
ga Snazno, svojim ljudskim dopustenjem.
Svijet je postao pun mojih uzdaha i
zveketa lanaca i cvileceg drveta koje me
suzdrzano patriotiziralo ogranicenoscu kuta
od kojeg se pokusah istrgnuti.
Zatvorim oci.
Pustim ruke u zrak.
Strah se lomio pod 90% mojeg plinovitog zatvora.
Tame the beast.
Zvuk moje opijenosti bojao je svijet oko
mojih okova snazno, poput vjetra, ili sunca.
Prasak nesvjesnog, glasovi su se stopili
u tisinu sapcucih listova vilenjackih
potpisa, duboko iznad mene.
Cijeli svijet se vrtio, razlijevao se znojno
po mojim trepavicama i zaglusnom srcu,
plivao je kroz moju mastu.
Stopili se varavi vali, umrla je averzija.
Bljesak polusvijesne individue.
Opojeni, s tobom cu na zimu svijeta,
ali obecaj mi da
te
smijem
uvijek motriti.
