Marketing
Too Quiet
Mrsavo predvecerje.
Izludjuje me miris buke u rujnom zraku.
"Kuglicu od vanilije", ponavljam namrsteno,
kaze mi da sam pretiha, i to me smeta,
sudjelovanje mog glasa u toj kakofoniji,
dovoljno mracnoj da se udobno sklupcam u nju.
Okus gorke, ljustece zivcanosti.
Ljepljive poput ljeta u svojoj uzbibanoj
svjetlucavosti na povrsini mora.
Moje plavo izgubilo se u susvjetlju
jecavih luckih reflektora i treperecih zvijezda.
Horizont se zamaglio.
Sjela sam na obalu i plakala.
Radoznalo me more golicalo.
Mracnosiva voda me upitno gledala.
Zadnji trak purpurnog se golo raspostro
po pomrcini minulog proljeca.
***
Ljuljah se naprijed nazad, na ljuljacki
hladnih bolnih lanaca, pijana kao pozudna
noc.
Tijelo je pulsiralo u bolu, a ja sam,
u zanosu, htjela iskociti kroz zrak, proparati
ga Snazno, svojim ljudskim dopustenjem.
Svijet je postao pun mojih uzdaha i
zveketa lanaca i cvileceg drveta koje me
suzdrzano patriotiziralo ogranicenoscu kuta
od kojeg se pokusah istrgnuti.
Zatvorim oci.
Pustim ruke u zrak.
Strah se lomio pod 90% mojeg plinovitog zatvora.
Tame the beast.
Zvuk moje opijenosti bojao je svijet oko
mojih okova snazno, poput vjetra, ili sunca.
Prasak nesvjesnog, glasovi su se stopili
u tisinu sapcucih listova vilenjackih
potpisa, duboko iznad mene.
Cijeli svijet se vrtio, razlijevao se znojno
po mojim trepavicama i zaglusnom srcu,
plivao je kroz moju mastu.
Stopili se varavi vali, umrla je averzija.
Bljesak polusvijesne individue.
Opojeni, s tobom cu na zimu svijeta,
ali obecaj mi da
te
smijem
uvijek motriti.
Post je objavljen 20.06.2006. u 01:09 sati.