Siboney

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi
Blog.hr



Free Web Counter

Free Hit Counter


lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)


-------------


...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

11.10.2008., subota

Mali koraci za čoveka, ali veliki za čovečuljka


Da li sam i današnji dan uludo proveo, ne ispunivši ni jedan od svojih ciljeva, ne ostvarivši ni jedan od svojih snova?

Ne, nisam to sebi dopustio, nisam upropastio još jeadan divan topao sunčani dan, ne zvao se ja Siboni! (c)

Uspeo sam da odem u grad, doduše ne ranom zorom kao što obično poželim i ne uradim, već negde bliže podnevu. Oterao sam kola da obnovim antikorozivnu zaštitu, a to traje, jer auto mora da se dobro opere, osuši, pa onda pogleda odole da li je neki kamen ošmelcovao pa treba štrcnuti malo kobita na to mesto.

Dok je to trajalo, šetao sam tamo oko Pančevačkog mosta, tražio i našao neke radnje, pa se zaputio do onih skladišta dole ispod mosta. Nisam išao zaraslim stazama koje me odjednom pohode iz skandinavske literature, išao sam zasukanih rukava prašnjavim putevima i prljao cipele, a oko mene su prašili kamioni. U jednom trenutku osetih slatkast miris, uzalud sam gledao žbunje oko sebe da vidim koja to voćka cveta i kako je to moguće u ovo doba godine.

Vođen svojom muškom intuicijom, tražio sam jedno skladište koje se otprilike tu moralo nalaziti, gde smo bivša supruga i ja pre pet ili više godina kupili diht lajsne specijalne boje za radnu ploču u kuhinji koju smo tada opremali. Diht lajsna je bila preblizu plinskog gorionika, pa se iskrivila. Gorionik je bio i otišao. Posle nekog vremena sam kupio drugi, lajsna friendly, (da nema bloga, teško bih se setio kad je to bilo), a kriva lajsna je ostala kao trn u oku, i ja sam maštao o tome da ću je zameniti i da ću jednog dana ići prašnjavim putem ispod Pančevačkog mosta i tražiti stovarište. Taj dan je je bio danas.

I našao sam skladište skroz na kraju puta, i ušao u onaj isti prodajni prostor, i da, imali su lajsne baš te marke i baš te boje što sam tražio, nosio sam uzorak sa sobom. Otišao sam peške nazad po kola, sačekao još malo dok nisu bila gotova, vratio se do prodavnice i konačno kupio i utovario lajsnu. Odlično što još uvek ovo držite, rekoh prodavcu, ako mi se opet ošteti sada znam da mogu naći... Ne, više ih ne uvozimo, ovo su poslednje zalihe, reče prodavac, imali ste sreće što ste našli...

I opet preko pola grada, po toplom danu, sutra je Miholjdan, biće lakše preživeti jesen i zimu sa ovakvim slikama u sećanju. Još uvek je žuto i zeleno, sočno zeleno, a uskoro će biti samo žuto i braon.

Svratio sam u Košutnjak, do kafane, reših da ručam tamo, što inače nije moj običaj. Ali ajde, kad je dan ovako lep a nisam nigde otputovao, zamisliću da sam otputovao i da je ono istraživanje prašnjavih puteva bilo kao šetnja po šumi, a evo sada ću da ručam na nekom nepoznatom mestu, napolju na suncu, čitaću knjigu što sam poneo. Tako je bilo, sedeo sam na suncu pored pruge i pio pivo, čitao kako su Ingmar i Marta celo leto proveli zajedno a da se nikad nisu dodirnuli. Posle sam kao bonus otkrio da škembići u saftu u toj kafani ne valjaju ništa, preteški i bezveze, a tu često pijem pivo i stalno mi je golicalo maštu kad ih vidim na kredom ispisanom jelovniku...

One police, stalaže, da, naravno... Kako bi mogle biti zaboravljene. Taj projekat godinama nosim u glavi, od trenutka kad je postalo izvesno da ću živeti u ovom stanu. Predveče sam testeriao police od univera, uklapao, pa bušio zidove da pričvrstim drvene lestve što treba da nose police. I kad je postalo prekasno za bušenje i buku, pokušao sam sve da sklopim. I tu je došlo do ostupanja od plana, odstupanja od idealnog, moglo bi se reći da je došlo do katastrofe, jer su zidovi bitan deo te konstrukcije, ali ti zidovi nisu ravni, ni po vertikali, ni po horizontali, a tamo gde se spajaju uglovi nisu baš sasvim pravi... Računao sam na to, ali samo donekle, a večeras se desilo odnekle, nije bilo šanse da ogromne i preteške police od univera legnu gde treba, beznadežno su se zaglavljivale i zapinjale za neravnine u zidovima.

Ništa, plan A je propao, džabe sam krojio i nosio gore dole ove preteške dasketine. Sreća pa sam zaboravio na to kako sam ih nosio, stoje tu još od prošlog leta, a možda i duže. Sad moram da smišljam gde da ih utopim. Plan B kaže da u ponedeljak idem opet u prodavnicu gde se univer kupuje kroji i kantuje, pa ću umesto ogromnih i teško uklopivih ploča naručiti tanje, manje i mobilnije, estetski verovatno manje savršene, ali ću ih iskrojiti tako da ne idu skroz do zida pa ih zidne neravnine neće tangirati. Onako kako sam zamislio, po novom planu, moći ću sam lako da ih postavljam i skidam. One iz plana A, sve i da su zidovi bili idealni, su toliko masivne i ogromne i komplikovane za montažu, da je pitanje da li bih uopšte mogao sam bez dizalice sve to da postavim kako treba.

I tako je prošao dan. Kuvanje i pranje sudova ostavljam za naredno jutro.

Zanimljivo je ovako pisati, puštati gomilu reči niz vodu, jer pitanje je da li ikog zanima išta od svega ovoga, a obaška ovi opisi polica, bez nacrta ne vrede ništa, to je kao kad čitaš u knjizi opise i filozofije o nekoj temi koju ne razumeš, ali hrabro čitaš dalje, u nadi da će ti se odjednom razbistriti ili da će se priča prešaltovati na nešto poznato i razumljivo. S druge strane, ima nečeg u ovakvom otvaranju, valjda se mnogi blogovi (a nekada knjige) pišu baš zbog toga, ne znaš da li će neko pročitati i u prvi mah ne osećaš neku opipljivu promenu kada napišeš i pustiš da ode. A promena postoji. Nije isto kada samo razmišljaš o nečemu, o svom životu i problemima, i onda kada pišeš o tome. Kada pustiš reči da izlaze tek onda stupaš u kontakt sa njima.


- 23:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>