Siboney

< prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi
Blog.hr



Free Web Counter

Free Hit Counter


lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)


-------------


...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

28.12.2006., četvrtak

Kembridž u Beogradu


Po blogovima i po forumima se malo-malo javi neka diskusija (i monoskusija) na temu da li postajemo svet, menja li se šta, kojim tempom, i tome slično. I ja sam negde pisao kako se u tom smislu oduševljavam žutim linijama za čekanje što sam video pred nekim šalterima, sanducima za sakupljanje pet-ambalaže (nešto su nestali u međuvremenu), činjenicom da sa početne stanice tramvaji (uglavnom) kreću u skladu sa istaknutim redom vožnje. Ovo poslednje (tramvaji što kreću po redu vožnje) me je podsetilo da sam pre dvadesetak godina, a sedamdeset kilometara severnije (Novi Sad), bio oduševljen time što gradski autobusi idu po redu vožnje. Što vodi do (vrlo klimavog) zaključka da civilizacija putuje brzinom od 0,11098 milimetara u sekundi, odnosno približno 0.4 m na sat.

No nisam o tome hteo da pričam, nego ovog vikenda sam bio u šopingu (and shopping only) na raznim stranama, i tek sam sada slučajno ukapirao da postoje dva Idea tržna centra. Ups! Pa su moždane vijuge uz naprezanje razrađivale kako sada ima gomila tržnih centara, odnosno mega markete i koječega, a još pre... (koliko? godinu-dve-tri?) mi je onaj Rodić kod kvantaša bio reper i jedina destinacija za jednom mesečno kupovinu na veliko (sad, i to "veliko" je vrlo relativna stvar). A sada... gde god se okreneš, mega ovo, mega ono, lepo za videti makar para nemao.

A para nemao zahvaljujući još jednom svetskom dostignuću, onim karticama, jebo ih onaj ko ih izmisli (šalim se). Najveći fazon je što ih i nemam, osim one visa electron što služi samo za dizanje novca i odlaženje u minus. Ali sada i nju svuda primaju, uskoro ću i burek njom moći da platim, i malo po malo, troši danas a grizi muda sutra, navukoh se na sprud tokom ovih mesec dana neplaniranih troškarenja i planirane pretpraznične groznice (i ovo "groznica" je takođe vrlo relativno).

Kod Kineza ih još (valjda) ne primaju. Išao sam opet u pohod mojim začinskim radnjama u bloku 70, na spratu ima jedna nova koja je čista i uredna skoro kao Merkator, sa frižiderima u kojima stoje razni šrimpovi i rakovi i onaj slatki grašak bez koga ja ne priznajem kinesku klopu, a na policama su gomile začina koje skoro da ne poznajem, jer sam ih smatrao nedostupnim i nemogućim pa sam samo preletao preko njihovih imena kada ih nađem u receptima. E sada toga ima. (Naslovih post po doživljaju iz te radnje, mučenica prodavačica naše gore list koja ne smem ni da pomislim za koje male pare tu radi, iza mojih leđa prevodi gazdarici Kineskinji pitanja neke mušterije, Kembridž pa opet nešto Kembridž, slušam i ukapiram da se vodi priča o kupusu)

P.S. Sada se svuda piše i komentariše o utiscima godine, i ja sam nešto komentarisao, ali evo upravo se setih svog utiska godine koji mi se zaista utisnuo iako možda nema veze sa mozgom: nedavno sam u jednom Maxiju video (doduše samo jednom) na odeljku za povrće da se prodaje svež korijander, upakovan u stirpopor sa providnom folijom odgore. Pitam se koji li je hrabri (i ludi) komercijalista to uvezao. A do pre par godina Beograd nije video lajm (lime) niti svež đumbir. Eto to je moj utisak da zaista postajemo svet. Free your mind and your ass will follow, odnosno free your wallet (i.e. economy) and your mind will follow. Tako nekako.


- 00:14 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>