Just for one day

<	listopad, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi

Blog.hr

Free Hit Counter

lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)

-------------

...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

05.10.2005., srijeda

We can beat them
For ever and ever
Oh we can be Heroes
Just for one day

Današnji dan je budio sećanja na onaj četvrtak pre tačno pet godina. Ne samo po datumu, ne po tome što je godišnjica "okrugla", već što je dan bio sunčan i topao skoro isto kao onda pre pet godina.

Setio sam se kako sam taj lepi dan proveo sa X. Kako smo se našli na Terazijama, sa G17 obrnuli krug preko Palate Pravde do Skupštine, bili u Pionirskom parku kada je žena u crvenom džemperu iza leđa policije stigla do ulaznih vrata, bili tamo kada je masa krenula, bežali zajedno kroz park od suzavca do Andrićevog venca, rešili da se sklonimo od opasnosti i otišli kući, oduševljenje kad je nestao signal RTS, pratili na TV-u šta se dešava do večeri, uveče se vratili do grada, špartali da nas bude što više, euforija, iz kamiona se delilo vanredno izdanje Politike, na Slaviji neke barikade. Ujutro 6. oktobra videli da san nije okončan, tenkovi nisu bili izašli. To je jedan od najsrećnijih dana u mom životu. Apsolutno nenadjebiv osećaj optimizma i sreće.

Sada se svi pitamo da li je to bilo uzalud, da li je propuštena šansa.

Revolucija je bila isuviše lako i jeftino izvedena, i nisam očekivao velike promene. Odmah se videlo da je u igri gomila kompromisa i dogovora. Polurevolucija donosi polupromene. Da je makar jedan od političara iz bivšeg režima dočekao jutro klateći se na banderi na Terazijama, danas bi sve bilo mnogo drugačije. Surovo, radikalno, istinito. Nisu samo političari ostali isti, ni narod se nije mogao opametiti preko noći. To je daleko važnije. Svaki korak napred koji se od tada desio, i svaki korak nazad i svako posrtanje, sve to zajedno je mera ukupnih naših mogućnosti. Čuda se dešavaju samo u bajkama.

Bojim se da stvari ne bi bile drastično drugačije čak ni da je Zoran Đinđić živ. Jedan čovek, ili mala grupa ljudi, nemaju moć da naprave čudo. Potrebne su hiljade malih koraka, svaki od njih se računa. Zato treba praviti, brojati i beležiti te korake i ići napred svakog dana.

U prvim danima posle petog oktobra sam se ponadao da ću doživeti bolja vremena. Ubrzo sam se pomirio da od toga nema ništa, ali i dalje verujem da će deca mojih vršnjaka, ili moja ako ih bude, biti te sreće da žive u normalnoj, dosadnoj državi.

- 23:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>