25.02.2012.,
Neka, neka. Sanjao sam, Drina, ljeto, rijeka naša moru ide, a u rijeci mirno teku iskidane jame strane. Neka neka, vratit će se suze moje s preklanima.
Damir Avdić.

Još jedan koncert bez mene. Nisam postala žena, makar mi je vrijeme. Pičko.

Tijekom trke od FSBa do faksa i po hodnicima potonjeg imala sam najčudniji osjećaj svijesti cijele zgrade i znala sam da trčim bezveze. Tutnjala mi je krv među ušima kao da sam napušena, i ne znam čeg me bilo strah kad sam znala da neću ja stić ništa i nikog. Otišla sam do pošte. Stajala, ko glupi svjetionik, otišla polako.

"Sve me boli, kao da sam hodala dobra tri sata."

I onda mi je palo na pamet da to nije loša ideja i nisam stala već tri dana. Hodam satima, ne pratim točno gdje i kuda. Pas i Dire Straits. Idemo prvo od sunca dok ne zahladi, a onda prema njemu da gledamo zalazak. Sutra ako stignemo idemo na Jelenovac, tamo nas još nisu vidjeli. Doplazimo doma, kunem neprikladnu obuću, Krkleca i svalim se negdje na prvu ravnu površinu.

"Nije važno odakle sam
sve dok znadeš kuda putujem...
...moj se napor odbija od stijene,
hridi kamene..."


Vrijeme je za Veliki dol, medvjeđe šape.


Sluša se: Šutiš - Letu štuke, Meni se dušo od tebe ne rastaje - Štula, Ne more mi bit - klapa, Dlan - Damir Avdić... ne tim redom
Želi se: da nisam sama večeras
Osjeća se: gladna sam i umorna. Blagi muskulfiber.
23:32 - K ( 1 ) - * Drž/Nedaj