Neka, neka. Sanjao sam, Drina, ljeto, rijeka naša moru ide, a u rijeci mirno teku iskidane jame strane. Neka neka, vratit će se suze moje s preklanima.
Damir Avdić.
Još jedan koncert bez mene. Nisam postala žena, makar mi je vrijeme. Pičko.
Tijekom trke od FSBa do faksa i po hodnicima potonjeg imala sam najčudniji osjećaj svijesti cijele zgrade i znala sam da trčim bezveze. Tutnjala mi je krv među ušima kao da sam napušena, i ne znam čeg me bilo strah kad sam znala da neću ja stić ništa i nikog. Otišla sam do pošte. Stajala, ko glupi svjetionik, otišla polako.
"Sve me boli, kao da sam hodala dobra tri sata."
I onda mi je palo na pamet da to nije loša ideja i nisam stala već tri dana. Hodam satima, ne pratim točno gdje i kuda. Pas i Dire Straits. Idemo prvo od sunca dok ne zahladi, a onda prema njemu da gledamo zalazak. Sutra ako stignemo idemo na Jelenovac, tamo nas još nisu vidjeli. Doplazimo doma, kunem neprikladnu obuću, Krkleca i svalim se negdje na prvu ravnu površinu.