*Ferns

31.01.2010.,

*Tko sam što sam?

*Prekopavajući po ladicama, tražeći apsolutno bilo što (širim horizonte, lakše se nađe nešto)…

Čestitka.
?

Max, nikad iznošene martensice, jebeno blistave martensice, volio je letjeti, onda je poletio, slijetanje je ono što mu je loše išlo. Sad slaže čudne rečenice, ima fino lice Britanca i puši smotku.

Wanna suck it? I'm so shy…

Neugodno probijanje među stolicama, imao je sretan izraz lica kad sam mu dotakla donju usnu, a jebene martensice su blistale. I on mi se smiješi uvijek, parkiran na stepenicama pred faksom, gleda me smiješeći se, uvijek, a ja prolazim, nekad žurim, nekad imam osjećaj da mi cijeli svijet dubi na glavi, nekad sam rastrgana obavezama i vlastoručno napravljenim problemima, svojim, ničijim više, nekad uspijem zaboraviti na iste i probijem si čelo čavlom sreće, i projurim kraj Maxa.
Rekao mi je jednom – Dobro bi izgledala sa beretkom. Max mi je to rekao. Svi maštamo poletjeti… Beretke ne skidam. Nije zbog njega, ali sjetim ga se nekad, kao što se sjetimo nekog koga smo par puta vidjeli u busu i dopao nam se, kako se ljudi znaju dopasti, samo tako, jednostavno. Eto, padne mi na pamet Max.

*Prišao mi je i rekao – Ti si mršava, imaš tanke noge. Ja sam Max, radim za CIA.

Kako je lako to sa ljubavi, možeš reći bilo što, reći da su gumene čizme garancija reume, ili da je gustoća omjer volumena i mase, ali negdje kroz vokale i konsonante se probije Ona. Naspram nje, sve postane nebitno. Autoritet kojeg je lako zamrziti, lako mu je reći Ne, a Ona ti pokaže jedan pregolemi

i nije ju briga za nikoga. Oholi se. Ljubav je žena.

*Nekad sjedim u sobi i gledam kroz prozor, šape odebljalih grana što čuvaju pupove u sebi, duboko u maternicama, prepletene su međusobno kao zaljubljeni udavi, slušam tihe vapaje violina, kao puške na ratištu jaukaju, i mogu osjetiti svijet. Mogu osjetiti bilo čovječanstva, možda sam luda, kako ljudi kolaju, nebrojene djelatnosti koje oni obavljaju u tom trenu, netko ima zle, netko dobre primisli, netko ih nema uopće, živi se, prevrće, jebe, grli, voli, stvara, rađa, umire, miče se u nebrojenim pravcima, sve se to nese 1 hiljada kilometara na sat oko Sunca i neznamkolikoalimnogo svjetlosnih godina na epohu oko nezamislivog središta.
I ja nekad tako prolazim pored Maxa, nasmijem mu se i klimnem glavom, on ne voli ljude sa naočalama ali očito voli djevojačke tanke noge.

Ovaj post zalazi. Ljudi spavaju, imaju nesanicu, tipkaju po tastaturi. Grane nepomično čuvaju svoju nerođenu zelenu djecu. Priroda je antički spora.



*Nikad neću zaboraviti kako sam ti zagrizla grkljan.


Sluša se: Soundtrack od filma Piano, kojeg ne preporučam nego namećem da se pogleda, track No 6, The Promise
Želi se: voditi dugu, tihu ljubav; nadrogirati se uz ovaj CD
Osjeća se: mir

03:07 - K ( 1 ) - * Drž/Nedaj

*Grlom u jagode… Grl – om – u – ja – go – de... vrh mekog nepca klizi u tri koraka niz grlo, da, na tri kucne o duodenum…

*Neki dan sam slučajno nabasala na stranicu sa Volim te! prevedenim na sto svjetskih jezika. «Mahal kita» bilo je na jednom od njih. Bilo mi je to infantilno smiješno. Listam Lolitu koju sam zadnji put čitala prije dvije godine, ispade list. Na njemu piše

Mahal kita.

Zdravo, Svemirčiću.

*Tupim kroz dane. Tupim kao mrtva riba, posivjeli mi kapci, škrge nisu više zdrave ružičaste boje, a ljuske ljepljive. Nije me previše briga.
U stvari mi se živo fućka za većinu stvari nekako. Fućkati. Sjajna riječ.
Imam pet riba na tanjuru, ne znam koja ima tanje kosti… Valjda ja.
Venem ja, vene i salata u dresingu.

«Ovaj život je san,
Mala kuća kraj rampe, snop žućkaste lampe i
Zalihe tuge.»

*Ma pustimo se toga. Žutilo ne pristaje ničijem licu, jedino možda nekim kroničnim bolesnicima što dime po kafanama, dekora radi…

*Bređe grane, jebala ih ja… Opet snijeg, ovaj put ne najbolji, možemo se nadati eventualno maestralnoj bljuzgi ili blatu ili čem već… Znam ja kad će biti lijepo vrijeme, ali da sad to otkrijem uhapsili bi me i prisilili raditi na nekom astro telefonu. U zadnje vrijeme sam vidovita, jezivo, do daske vidovita.

Ako sumnjate, kontaktirajte Mariju Hrkać i pitajte šta je s Markom.

*Život se penje na gore. Kao i svaki uspon, i ovaj opterećuje, ali što je neizbježno, neizbježno je. Sudba je nepromjenjiva. Možda je zato tako lako pretkazati… I tako teško izbjeći.

*Nepovezan post svakodnevnog učenja. Kolesterol mi se taloži na deblu, I allways have a terrible case of munchies while digging through my medievel/reinesanse pile of crap. Mozak svako malo pobjegne na noćne lampe i zimu i tramvaje, a šta ću, i ja sam čovjek od krvi i mesa.

*Vraćam se, učenje, tebi…
Zašt to radim, s obzirom na moj omjer prolazaka/padova, još uvijek mi nije jasno…


Sluša se:
Želi se: Udaviti se
Osjeća se: kako mi leđa kolabiraju…



*Hej, nemojmo se zavaravati. Ja sam točno onakva kakvom se činim. Plus potencijal, a ni on nije daleko od prvog pogleda na mene. Možda već blizu drugom. Fora je u tome da je sve na svijetu ambivalentno.
Pa ono što se čini nekome naivno, drugome je iskreno.
Ej, gospon Tamburico? Odsviraj mi nekaj, nisam pospana nit imam di pojt…

*Curo, (tadam dam dam) skoro buš postala ženskom… gluperdo…
Na ženama leži prevelika odgovornost. «Žene su pametnije», «Žene odlučuju»… strašno.
Ako nije to, onda je «Žene su slabiji spol» što će ga značiti da ćeš ti, draga moja, ne samo dokazivat da nisi nego i da jesi.
Spolovi su pobrkali polove. Granica među liberalnosti i papučarluka je tanka kao nikad prije, postala je individualna. Individualnost se cijeni, ako je u okviru općih normi.

Kao one kockaste lubenice, tako mozak urasta u norme. Urasli mozak. To već može postati dijagnozom. Zasad je nešto kao bioprognoza, nije priznata među stručnjacima ali je u dnevnim novinama, među horoskopom i prognozom. Nešto prije, ako vratite par stranica, evo članka o muško ženskim odnosima.
Ti odnosi ne postoje. Postoji muško ženski rat. A uspješne veze su dogovoreno primirje.
Ti odnesi smeće, ja ću skuhat ručak. Ja ću roditi, a ti podveži pupak jer mi se to gadi.

Well, slap me silly and call me Buttercup…

*Mrzim svoje dualnosti. Nemam aspiracije prema ugoditi bilo kome. Nekad pokušavam ugoditi svima. Od muškaraca pravim dječake u nekad zastrašujućem razgibavanju i cijenim trenutke kad to mogu zaboraviti i samo češkati dlačice na bedru bliskoga. Najviše na svijetu želim mir. Najviše me strah da to nije moguće. Jer sam jednostavno takva, iščašena. Škorpija je na kraju ipak zabola žalac u žabu. Ljudi se ne mijenjaju, samo sitna mreškanja.
Nekad se uspijem uloviti za promjenu sebe.
To se ne usuđujem promijeniti.

*Što sam joj kog vraga dao onu ružu samoniklu, što li sam je povezao onaj krug na mom biciklu?...

*Pričica koja inače dolazi na ovo mesto

Prešao je prstima preko njenog ramena. Bila je bijela kao pamuk rogoza, kao da se dosad hranila samo majčinim mlijekom, kao da ništa drugo dosad nije vidjela. Breskvaste dlačice na njenom vratu i okruglostima su se nesvjesno micale, podvodno i plaho, tiho. Talasala se u snu, vidjela se sumaglica u njoj, prhka kao jutra u Kambodži. Osjećao je kako u njemu raste elektricitet, pod kožom su mu plazile jegulje i žabe, brudet hormona i mirisa gitarskog sola podneva. Rubovi njezinih ružičastih kapaka su drhtali pravilno u ritmu REM-a i podizali plimu njegovih podizanja. Svijet se činio izvanredno malen, a dom prestao biti mjesto i postao topos, apstraktan i prenosiv. Nosila ga je ona. Prste je preselio do jastučića za igle njezinog pubisa, ona se nakašljala vlažno, a slijedećih pet minuta su se sjećali do kraja života, dakle ona pola dana a on 25 godina.
Napalm.




Sluša se: Nusrat Fateh Ali Khan – Taboo
Želi se: PIŠAATIIIIIII hahaha uzasno mi je sila
Osjeća se: Sudbina je jača od mene





*Otvorim prozor ujutro i još se veći mrak spusti u sobu. Koje sranje od vremena.
To su, inače, prvi znaci starenja, kad počnete razgovor sa meteorološkim zapažanjima, ili vlastitom dijagnostikom…
Kako me vražje boli zub. Raste osmica, ali vjerojatno se još ne može odlučiti za smjer napretka pa šarafi cijelu glavu. Sve što sadrži glava u svojoj lijevoj polovici sve me to boli, da ne nabrajam. Bjelina friškog zubića se smiješi ispod mesa, koketno, ali na flertu sve, nažalost, staje.

*Sanjala sam mačka, bijelog i bež, smiješio mi se i pružao trbuh, mazan. I mušku košulju, tamnotirkiznu kariranu zelenim. Jake boje, životne. I još sam sanjala da imam dugu kosu, gustu (za one koji me ne znaju oštrigana sam kao ovca od pamtivijeka). Išla sam mami, reći Gle, vidi ti tu kosu što brzo naraste.
A ujutro sam bila iznenađena.
Glupo dijete.
Ni mačića, ni košulje, ni kose.

*I still got my looks :)

*Thousand violins

Pucketala je zglobovima, sjedila je već četiri sata na istom mjestu, ali ovo očito nije bila njena noć.
Ma šta noć, život.
Pored njenog stola je prošla jedra plavuša s nečim što je sastrugala sa šanka, dva reda bijelih zuba su sigurno privukla taj ološ kao svjetionik zalutavši brod, smijehom niske frekvencije je prodrmala lelujavi društveni ples, ubrzala ga, i evo, sad ga vuče za kravatu na kat. Kravata je radila pijane grimase, a i očima plavuše je bilo zelenilo dolara.
Sjedila je nakrivljeno na jednom boku, poduprijevši se laktom, dojke su joj bile protjerane iz zelene haljine taman da ne bude protjerana iz «Zadnjeg puta». Više nije marila za podočnjake ni za cijenu, u zamagljeni prozor se upirala grana javora koja joj je mahala zlatnim listićima, a ona se namještala koliko je mogla da olakša sebi i hemoroidima.
Kuc kuc kuc! govorili su listići
He he he… rekao je šanker kad je čuo grleni smijeh odozgo.
Čupkala je rubove salvete, nije bila sigurna da će moći platiti piće, za koje se uporno nadala da će nekako čarobno nestati iz čaše što će značiti da je ova večer gotova, ali ta gorčina o ostajala tu nakon svakog gutljaja, podsjećala ju je na sve loše.
Podigla je lice, da suzdrži sve, sebe. Preletjela pogledom prostoriju. Da, dosta za danas. Javor vani je ružičastio neku pjesmicu o sutonu, a njen je pogled pao na zlatan prsten tipa za šankom koji je pričao sa ogledalom.

Sluša se: Tiger lilies – Stich me up
Želi se: tuš, da imam veću zbirku Cohena, da mi se od nebesa vrati moj MP3 DDTa!!!! pogotovo ovo zadnje, nedostaje mi taj album, mila
Osjeća se: ZUB ZUB JEBENI ZUB ZUB ZUB