Marketing
*Ferns
*Tko sam što sam?
*Prekopavajući po ladicama, tražeći apsolutno bilo što (širim horizonte, lakše se nađe nešto)…
Čestitka.
?
Max, nikad iznošene martensice, jebeno blistave martensice, volio je letjeti, onda je poletio, slijetanje je ono što mu je loše išlo. Sad slaže čudne rečenice, ima fino lice Britanca i puši smotku.
Wanna suck it? I'm so shy…
Neugodno probijanje među stolicama, imao je sretan izraz lica kad sam mu dotakla donju usnu, a jebene martensice su blistale. I on mi se smiješi uvijek, parkiran na stepenicama pred faksom, gleda me smiješeći se, uvijek, a ja prolazim, nekad žurim, nekad imam osjećaj da mi cijeli svijet dubi na glavi, nekad sam rastrgana obavezama i vlastoručno napravljenim problemima, svojim, ničijim više, nekad uspijem zaboraviti na iste i probijem si čelo čavlom sreće, i projurim kraj Maxa.
Rekao mi je jednom – Dobro bi izgledala sa beretkom. Max mi je to rekao. Svi maštamo poletjeti… Beretke ne skidam. Nije zbog njega, ali sjetim ga se nekad, kao što se sjetimo nekog koga smo par puta vidjeli u busu i dopao nam se, kako se ljudi znaju dopasti, samo tako, jednostavno. Eto, padne mi na pamet Max.
*Prišao mi je i rekao – Ti si mršava, imaš tanke noge. Ja sam Max, radim za CIA.
Kako je lako to sa ljubavi, možeš reći bilo što, reći da su gumene čizme garancija reume, ili da je gustoća omjer volumena i mase, ali negdje kroz vokale i konsonante se probije Ona. Naspram nje, sve postane nebitno. Autoritet kojeg je lako zamrziti, lako mu je reći Ne, a Ona ti pokaže jedan pregolemi
i nije ju briga za nikoga. Oholi se. Ljubav je žena.
*Nekad sjedim u sobi i gledam kroz prozor, šape odebljalih grana što čuvaju pupove u sebi, duboko u maternicama, prepletene su međusobno kao zaljubljeni udavi, slušam tihe vapaje violina, kao puške na ratištu jaukaju, i mogu osjetiti svijet. Mogu osjetiti bilo čovječanstva, možda sam luda, kako ljudi kolaju, nebrojene djelatnosti koje oni obavljaju u tom trenu, netko ima zle, netko dobre primisli, netko ih nema uopće, živi se, prevrće, jebe, grli, voli, stvara, rađa, umire, miče se u nebrojenim pravcima, sve se to nese 1 hiljada kilometara na sat oko Sunca i neznamkolikoalimnogo svjetlosnih godina na epohu oko nezamislivog središta.
I ja nekad tako prolazim pored Maxa, nasmijem mu se i klimnem glavom, on ne voli ljude sa naočalama ali očito voli djevojačke tanke noge.
Ovaj post zalazi. Ljudi spavaju, imaju nesanicu, tipkaju po tastaturi. Grane nepomično čuvaju svoju nerođenu zelenu djecu. Priroda je antički spora.
*Nikad neću zaboraviti kako sam ti zagrizla grkljan.
Sluša se: Soundtrack od filma Piano, kojeg ne preporučam nego namećem da se pogleda, track No 6, The Promise
Želi se: voditi dugu, tihu ljubav; nadrogirati se uz ovaj CD
Osjeća se: mir
Post je objavljen 31.01.2010. u 03:07 sati.