*:)
*Kažu da se mozak razvije u potpunosti do oko 21 godine života. Moje pitanje: to je to??? Ček malo, kaj ne dođe još barem malo pameti?? Uf… *Nakon nešto razmišljanja…evo proze:) *Njen baloner je skupljao nabore s klupe u parku i njoj se srce prikriveno paralo zbog toga, makar je izgledala smireno, onako kako treba izgledati žensko biće dok sjedi sama na klupi u parku kad počne večernja sevdalinka. Dok je cigareta došla do opuška, već su zapjevali slavuji. Makar nije voljela biti sama sviđao joj se osjećaj izdvojenosti, izgledalo je kao da čeka nekoga, a to je uvijek dobar dojam. Znači da postoji osoba na koju se čeka, i sam taj predosjećaj dolaska, dolazak! Ona je samo čekala da dođe malo hrabrosti. Ta je kasnila, kao uvijek. Pa je sjedila dalje. Sve je bilo boje narančinog cvijeta, stabla u parku, trava, klupe. Mjesec je bio onako čudno hrđav kako on to ponekad zna biti, pa je sve lovilo njegovu nategnutu tercu. Borovima su pucali glasovi. Tiho su prelijetali gavrani s krošnje na krošnju kao iz rova u rov, izmicali se rafalima svoje reputacije, a ona nije toliko marila za ugođaj koliko da se uklopi u njega. S desna je prilazio klinac na biciklu, kojih dvadesetak godina. Slušalicama na glavi je mogao loviti HBO i tajne podatke NASA-e sudeći po gabaritima, a on je s blaženim osmjehom lamatao glavom i rukama u ritmu, pustivši volan k vragu. Vjetar je zalijepio rukave sive trenirke na tanke ruke gospodina u procesu, a on je tim rukama upravljao čitavim svojim malim univerzumom, dirigirajući. Nije ni shvatila da se smiješi. Cijela ta pojava na biciklu se približavala, on je napokon skužio djevojku kako kupi ptičja govna s naslona klupe i, nasmijavši se još šire, onako kako je mislila da samo ona može, mahnuo joj. Ona je odmahnula, dječje, lamatajući rukom. Ponekad bi se desila takva epizoda. Pa je čekala dalje. A večer u gradu je pjevala u tihom zboru sa svojim sekundarnim ličnostima, lagana shizofrenija svakodnevice, pa je, tapkajući ritam damskim stopalcem, gazila pješake i kukce, klepetala nanulama. Kao klinac na biciklu je mahala kosom u bijelom vijencu proljetnog paperja pa šibala noćne ptice. Čelo joj se mračilo… Nedaleko od njene klupe se sparkirao crni automobil, stranih registracija, stran sam po sebi. Otvorila su se vrata, bacila na nju odbljesak uličnih lampi sa svoje crne lak površine, i ispustile na trotoar par damskih nogu u sjajnim čarapama boje kože. Ispod crne stroge suknje izvirio tračak crne čipke, zračeći potencijalom voajerizma. S klupe se lijepo vidjelo polagan izlazak skladnog tijela u crnom odjelu, ali tek kad se iz automobila pojavilo lice pogled je dobio razlog za pažnju. Lice djeteta, prenašminkanih velikih očiju, obraza ionako rumenih ali priroda očito nije bila dovoljna. Lice otuđeno od laka na automobilu, čipke koja se naslućivala ispod suknje pa i od njegovog tijela samog. Dijete-žena je otišla iz vidokruga, ne ostavivši nikakav trag u sjećanju, osim kratke slike, a ona je ostala sjediti i čekati dalje. Ne, hrabrost nije dolazila. Shvativši da su neki osjećaji precijenjeni, ustala je u uzdahu. Samoinicijativa, zaboravljena vještina prošlih vremena, sad se daje teško kao nuklearna fizika. Brzo je prošla kroz park. Klinac sa slušalicama je sjedio do bicikla na travi i trljao krvavo koljeno, iz grmlja koje se drmusalo na suprotnoj strani parka čulo se lagano uzdisanje i sjale su lakirane muške cipele, gavrani su kreštali u želji za grožđem. Prošla je kroz probavni trakt parka kao AB kultura promatrača. Ubrzavala je, drveće je trčalo pored nje, svjetleće oči noćnih ptica i lampa su se stopili u jedan warp, a ona se pravila mirna u sprintu, pravila se odlučna i hrabra, pravila se kao da zna što radi, pravila se da je sve ono što tada, a možda nikad, nije ni bila. U glavi joj se ponavljao, sasvim neprikladno, stih bosanske narodne Oj djevojko, pod vrbom, Puči puce pod grlom Da ti grlo ne gledam Da mi srce ne puca i onaj klarinetski solo. I već je išla kroz ulice, zgrade-spomenike totalitarizma, sa pritvorenim prozorima, oljuštenim fasadama, visokim lukovima, uvijek su joj djelovale veselo… Zaustavila se kraj jedne. Zagrizla usnu skoro do krvi. Zgrabila kamen koji se po ničemu nije isticao od ostalih i… Zafitiljila ga kroz poznat prozor sa pelargonijama i pepeljarom. Sluša se: Mostar sevdah reunion – cafe sevdah Želi se: izaći, zabavlja mi se Osjeća se: odličan album… *****
*ćoravi pupovi šljiva su škiljili na malena tjemena prolaznika, i tražili odraz proljeća. Još malo... A prolaznici su radili ono što već prolaznici rade, lupali, neki jazz, neki be-bop, otkucaje po svježe skorenom asfaltu. Sve to je nekako prolazilo. I ono Sunce se već otkotrljalo do ulaza u svoju garderobu, crvenim halterima stežući grla. Neki prozori su već pokazivali koliko Vata troše žarulje njihovih vlasnika. - Jesi mislila da će ovako biti, jesi predvidjela? - Čovjek se ne smije nadati ovako nečem - počešala se po bradi koja je bridjela, - Nada je gadura, čudno kako ljudi mogu nazvati svoje kćeri Nadom... A ime Tuga im je neobično... - Hm... Uvijek je imao dobar komentar. Gledala je u svoje cipele glupog, dječjeg uzorka, kako se izmjenjuju, lijeva desna, i pitala se hoće li ikada odrasti. Ponekad se osjećala premladom da sama posegne u ladicu sa slatkišima, makar je treći jubilej bio iza leđa. 31. Toliko prstiju ima jedan i pol čovjek… i crv. Hihiknula je nenasmiješeno, stisnula ruku koju je držala da se cijela mašinerija zaustavi i poljubila ga. On je podigao njenu tanku ruku i poljubio unutarnji dio lakta. Tako se odredilo što će se dogoditi kad se budu zatvarala vrata te večeri, a oni su nastavili dalje, praćeni pokrivenim očima ulične rasvjete. U zraku je bio miris prezrelih krušaka, kašast, neprozirno sladak. - Kruškovac se negdje toči… - oči su mu lagano caklile. - Da, - pogledala ga je ispod nateklih kapaka, alergija joj se cijedila u dušnik. Krepat od peludi, to mogu samo ljudi na Zapadu. – tamo, vidiš? Na mračnom parkiralištu kruškovac se prelijevao u tetrapak s mlijekom, skupinica ekonomski rijetkih i ideološki zgusnutih studoša se pripremala za dolazak noći. Dvoumili su među upadom i još alkohola, dvoumili bučno, s puno smijeha. - Idemo do njih, da imamo što povratiti, dugo nismo? – bacila mu je bockav pogled, koliko je to moguće sa samo naznakom očiju. - Ne zajebavaj. Nećeš mi valjda sad spočitavat što sam propustio? Sad sam tu, ne? - Jesi… Čvršće mu je stisnula ruku da pokaže da je odglumila ironiju. U stvari joj je on, samo on, uvijek bio dovoljan. Nije znala da li je to skromnost ili snobovska izbirljivost, ali tako je bilo. Ušli su u lift. Nije voljela liftove onom nasilnom odbojnošću, i tih minutu i pol vožnje je uvijek šutjela. Liftovski Tourette, da je otvarala usta tko zna što bi izašlo… Izašli su oni, u mračan hodnik. Zavukla ga je za kragnu u stan i polizala mu obraz, iz kuhinje se provlačio miris jutarnje kajgane, a vani, na uličnom svijetlu su žmirkale šljive svojim pupovima. Sluša se: Projekt Žlust i filarmonija – koza go ubij valerij Želi se: Kiki breskvice!!! Samo da je Bobe i bombona! Osjeća se: popaljenost, ali sve u granicama svakodnevice |
*I onda je Bog stvorio ženu. Stvorenje ispalo zlobno, ali simpatično.
*I tvoju mamu također! *I need to believe that something extraordinary is possible
*There were things I wanted to tell him. But I knew they would hurt him, so I buried them, and let them hurt me.* *R.I.P. Kurva
Credits
duckdz. - xo xo xo
|
