Ne mogu prestati, ne mogu prestati, ne mogu prestati... Želi se: jako jako, samo njega, koji klišej, znam, ali eto Osjeća se: znaš:) *???!!!
Na faks ne mogu ići jer smo ga blokirali. Taman odlučim čvrsto polaziti mrsku mi ustanovu kad ona objavi opće ratno stanje i smijemo jedino sjediti na podu i pjevušiti. Što svemir poručuje? Daša, nemoj ići na faks? Što se ja pitam na to? Tko sam ja da se protivim odredbama svemira. Tko jači tlači. Ili tko je veći… Da citiram Woodya Allena, mog personalnog gurua, «Znanstvenici su dokazali da svemir ipak nije beskonačan. To je utješno ako ne možeš pronaći čarape.» Općenito preporučam njegove citate ako ste potišteni. *Skužila sam da sam prestala pisati o svome osobnom, privatnom životu. I to taman kad je postao zanimljiv i misteriozan. Misterioznost kao pojava mi se dopada pa ću je ostaviti, ali zanimljivosti su tu. Svaka caca može objaviti roman. To što nisam objavila roman dakle znači da nisam caca? Ne, nemam ideje. Zato imam Kiki bombone, ko oće limun? Ne volim limun… U svakome slučaju, Kiki pomaže kad pokušavaš postati Hrvatska (?) prozaistica koja odskače od općeg prosjeka ženskog spisateljstva «štikla mi je zaglavila na trotoaru pa sam mu dala, pička kurac Dinamo, ja sam žena i ja smijem psovati». Što ne znači da ne psujem puno. Psujem puno previše. I pušim previše, i dajem povremeno, hihi, mediokritet mi ne gine, ali barem mogu napisati nešto što je izvan toga... *Dakle, Daša počinje pisati svoj prvi roman. Da li netko poznaje nekog rabina? Kad su točno bili progoni austrijskih Židova na istok Europe? Nacija je u iščekivanju. *Dotad dim izlazi iz prozora moje kuće, možda navale vatrogasci, možda netko poželi spasiti ovo dete od opće letargije koja njome vlada u ovakve dane kad se razvedravanje tek najavljuje, kad dragi dolazi tek sutra u laganoj majici (momke u ljetnim majicama volim) i kad sanjam incestuozna sranja za koja sumnjam da znače nešto dobro. Ok, incestozna su bila jučer ali danas sam zavodila srnu i ne mislim da je to išta bolje… *Između ostalog donosim autbusnu pjesmu, dugo nisam imala nadahnuća napisati nešto tamo (teško uz Jethro Tullovce vozača i preglasno pričanje na telefon, ali sam imala plodovit razgovor s Bobom, mojim muzem (ne muž, muz)). Hej ženo, ti lutko na kamenu, Čija kap raspoloženja Sad upravlja tvojim zapešćem U znojnoj areni? Što vuče tvoj palac Oštrog nokta i blage sukrvice Na svoju stranu, Mars ili mjesečina? Porculansko ti lice, A kad te još jedan gladijator polegne Zatvaraš oči u zanosu mita. Tvoja samoća je u mnoštvu, Ti trebaš puno usta da čuješ svoje ime. Kiša svježi prašnjavo igralište Mutnog kontrasta Tvoje (ne)samokontrole i bluda. Neka tvoja bijela put Ne zaboravi da je izlivena od zemlje, Lutko. Sluša se: za čudo božje – Janet Jackson – Control… Totalno ne prikladno ali manje bitno Želi se: šleper poljubaca i tanker zagrljaja! Polako guliti oljuštenu kožu s Bobinog nosa. Osjeća se: odlučnost *Križaljka
Proza uber alles! Proza, sex i rock and roll! Vive la proza! Make proza, not war! *Nosi mi se proza boja… *Ali vjerojatno je vrijeme da razvodnim svoja linearna sranja okomicom. Pozdravite gospodina Hellana koji mi je rekao da sam premorbidna, a tko sam ja da ne poslušam pozitivnu kritiku? *Sedam sati ujutro, svi spavaju, Mi odlazimo, skupi u vreću sve što imaš. Možemo sjesti pred put. Zvižde nam u leđa a ja Sam ostavila svoj zli smijeh Pod šljivama. Napit ćemo se, u vagon sjesti čvrstim korakom, Zgrabiti sunce zubima i pljunuti ga kontroloru da precvika. I bit će nam gorko. *Ma bravo Daša, jesi ga, ha? Mhm… E tako. Inače, sitno objašnjenje, makar nimalo ne sumnjam u vašu opću kulturu. Rusi na vjenčanjima viču mladencima Gorko! Da se sretan par poljubi pa da svima bude slatko… Sluša se: Pilot – Moj dom Želi se: da brže operem onu tonu suđa i pobjegnem jer će mi Sensei popiti živac i da Bobo dugo ne čeka:) Juhu, Uskrs se nastavlja! Osjeća se: opće blagostanje *Taganka mora na spavanje...
*Jeste primijetili kako ujutro sve djeluje puno nerealnije? Sve osim želje da se vrati u san… *Kad se probudila, snažan zrak sunca joj je skoro spržio rožnicu. Skoro zajecavši, zatvorila je oko čim je brže mogla, usput se podsvjesno pitajući, što je bilo s drugim okom i kakvo je to sunce u podrumu? Sunce je prodiralo kroz kapke, doslovno je mogla vidjeti crvene krvne stanice kako joj struje u kapilarama oka, crvenilo je bjesnilo. Tako je boljela glava da se nasmijala… okrenula je glavu od sunca, omirisavši tvrdu podlogu na kojoj je ležala i koja joj je bolno iritirala laktove. - Vuna - pomislila je, i sjetila se kako se igrala s jaganjcima određenim za klanje, tamo prije nekoliko godina. Lijevom rukom, ne desnom jer ta, začudo, isto nije najbolje funkcionirala, opipala je desnu sljepoočnicu, otkrivši da je ta u potpunosti prekrivena nečim ljepljivim i djelomično skorenim. Pogledala je na svoje prste… - Jebemti… Krv je poput rubina sjala na njenim bijelim dugim prstima, isijavajući na sunčevoj svjetlosti. Osjetila je kako joj je umrtvljeno pola lice zbog sasušene krvi, čak je i psovka frfljala kroz napola sljepljena usta. Bol pak nije osjećala. Ona dolazi tek kao trešnja na kraju pripreme slastica, a ovaj kolačić još nije bio ni približno ispečen. Sad se već zbilja rastrijeznila, makar time nije joj ništa bilo jasnije. Napravila je facijalni napor i otvorila oko, kojem je kapak ipak nešto natečen. Ogledala se. Ležala je na podu, pored radijatora («Kome ovdje treba radijator??»), u bijelo okrečenoj sobi, na ljubičasto plavoj prostirki. Točno nasuprot nje je bio golem prozor bez stakla kroz koji je tukla sva ta silna svjetlost zbog koje je čitava soba kanda gorjela, UV inferno. Ničega drugoga u sobi nije bilo. Okrenula se radijatoru. Bila je prikovana lisičinama za nj, desna ruka, desni gležanj i privezana užetom u struku. -Jebemti. … - Nemoj toliko psovati, - rekao je i možda po prvi put posramio. Skrenula je pogled, makar je znala da se samo radi o gluposti, a on je nježno primio njeno stopalo u krilo, osjetila je njegove dlačice na tabanu… Bože, stopalo! E, sad je zaboljelo. U izvijenom i nateklom stopalu kost je nategla kožu. Neprirodno je iskakala kod malog prsta, samo je mogla buljiti u nakaradnu sliku noge koja nije izgledala kao da se ikad namjerava vratiti u prirodno stanje. Bol se počela penjati dok je primjećivala još i još ozljeda, čitava je desna strana tijela koja joj je bila privezana za oljušteni radijator bila natučena ili u mrljama krvi. Potkoljenica i bedro kao da su bili pretučeni ciglom, osjećala je svaki unutarnji organ u boku, a vjerojatno, da s mogla bolje okrenuti, i vidjela bi koji kroz duboku porezotinu iznad kuka. Od pazuha do lakta je imala jednu veliku modricu, šaka je bila kao pregažena buldožerom. Iz te je slike njenog polovično izubijanog tijela mozak preplavilo sjećanje. …Ona potrbuške leži na asfaltu. Osjeti kako se zrak polagano zagrijava dok lagano sivilo nagovješćuje svitanje i snažne udarce u desni bok. Gledala je crnu polučizmu kako joj gazi šaku pa skrenula pogled da ne vide kako jeca. Tijelo joj se treslo od udaraca i plača. S lijeva ju je pritiskalo nečije tijelo. Okrenuvši glavu zabila je lice u bradu punu poznatog mirisa. Ležao je na njoj, prekrivajući je tijelom koliko je mogao, i primao udarce sa svoje lijeve strane. Dok mu je bol parala slomljen kuk i par rebara, lizao je suze s njenoga lica a onda je osjetila kako se dva puta trznuo više nego inače. Čula je tek desetu jeku dvaju ispaljenih metaka, buka je preplavila njenu lubanju. Ispustivši neljudski zvuk toliko je zagrizla dragu usnu da je progutala komad… Plakala je bez zvuka, ležeći na onoj ljubičastoj prostirki, slijevale su joj se suze u uši dok je tražila od stropa odgovor. On se samo bijelio, sve jače i jače. Bližilo se podne. Od plača je zakašljala. Nešto se u grlu pomaklo i sa par kapi krvi je iskašljala i… spajalicu. Mrzila je ovo novo stanje bez imalo jasnoće, ali lijeva ruka je sama znala što treba napraviti sa spajalicom da se lisičine otvore. Nije uspjela ustati od bolova. Samo kleknuti i pridignuti tijelo. A onda su se otvorila vrata praskom i u njeno otvoreno plavo lijevo oko uperila je hladan pogled podrezana cijev puške. - AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!! Lansirala se iz plahti, poprskavši hladnim znojem zidove i jastuk. Toliko je široko otvorila oči da je osjetila da bi mogle iskočiti iz njezine glave. Srce je udaralo čelom u rebra koja su ludila u prebrzanom disanju. - Što je bilo, zlato? – osjetila je ruku na potiljku i drugu kako je pokušava zagrliti. Smjestivši se u vrijeme i prostor koji nije nužno bio realan koliko bio nužno različit od sna, polako se nagnula prema ramenu koje se nudilo, nasilu smirujući disanje. - Opet noćna mora… Uhvatila je njegove dlake na prsima kao slamku spasa. I negdje u tom trenu vrata su se s praskom otvorila, a na njihov prag je zagazila crna polučizma. Sluša se: Kiril Djakovski i molim lijepo šta se desi kad to slušam!!! Želi se: Ma da zagrlim svoje drago biće, koji bog ja ovdje tipkam? Osjeća se: nelagoda od vlastitog teksta, to mi je od glazbe… |
*I onda je Bog stvorio ženu. Stvorenje ispalo zlobno, ali simpatično.
*I tvoju mamu također! *I need to believe that something extraordinary is possible
*There were things I wanted to tell him. But I knew they would hurt him, so I buried them, and let them hurt me.* *R.I.P. Kurva
Credits
duckdz. - xo xo xo
|
