*Im not dead, just sick and vounded:)
15.02.2009.,
*Bolesti su gadna stvar.
Manje bitno.
Proza.


*Jutro

Sjela je za stol na natkrivenu terasu. Prenaglo je ustala i crne mrlje su još uvijek trčale preko mrežnice, očni živac kukao.
Zapalila je.
Upaljač je malo odskočio od linoleuma na stolu, karirani uzorci jeftinih stolnjaka s kojih je lako sprati mrlje od vina i koje uskoro izjede pepeo veselog noćnog druženja. Ti stolnjaci su za nju predstavljali sve što ljeto mora predstavljati. Blagi nemar, lijenost. Opuštenost. I ta morska jutra natopljena mirisima čempresa. Prvi udisaji bez cvrkuta zrikavaca.
Stolica je bila lagano rasklimana. Trgnula je kutom usana, sjetila se kako je ta rasklimana nožica noćas plesala u ritmu i koliko su se smijali popravljajući je kad se prelomila. Ljubav i pokućstvo ne idu zajedno.
Pomalo sadistično je prebacila težinu na tu stranu stolice, da vidi hoće li izdržati. Bilo je dobro.
Bilo je to dobro jutro.

Još je sve bilo sivo, nikad nije mogla spavati od morskog zraka. Perpetuum mobile valova možda… Možda želja da se ne propusti ništa. Ponekad nadođe vrijeme kad se ne smije spavati, tijelo će to znati prepoznati, i ispuštati adrenalin u premoreno i željno tijelo. Preko noći bi se nakupio neki nemir, kao vlaga na kožu bi se nataložio. Jutro je bilo opravdanje da se ne spava, da se odapne taj nemir kao praćka u džezvicu s kavom i pogled s terase.

Stisnula je gumb na kazetofonu, malo je zaštekao od nakupljene prašine, uz tup prasak gumba Play krenula je kazeta Balaševića. Stih na asvaltu.
-Ta će mi pjesma svirati na pogrebu,- pomislila je. Opet je smiješak preletio preko protobore na obrazu. Svaki put bi to pomislila kad bi čula tu pjesmu.
Jučerašnja večer. Smijeh se taložio na lišću vinove loze skupa s modrom galicom. To grožđe nisu brali, ili zbog mirisa poluvrelih boba, ili da ne ubiju svjedoke jednog sretnog vremena, ne zna se.
Upaljač se gubio, kazeta je imala ambicija postati jeftinom perikom, nečija spasilačka akcija. Ona se trljala uz milu bradu i ljubila ga ponekad u onaj centimetar kod uha kojeg je toliko voljela. Vrijeme je prolazilo filmski brzo i jednako toliko brzo je nestajala još jedna boca vina. On je pričao, trznuo bi ponekad obrvom u njenom smjeru, ona bi ga tu i tamo ovlaš dotaknula po preponama, a onda su otišli u kuhinju po otvarač, ili još neku takvu glupost. Obožavala je njegov miris iz usta dok se kroz otvoren prozor i mrežicu protiv komaraca probijali stihovi, otpjevani s dvojnom kvalitetom glasova. Jedan je od njih drhtao.

Uspjelo joj je napraviti kolut od dima. Probola ga je prstom, touche!, i nastavila gledati u more.
Vatni divovi i bogovi su izranjali i toplili se na odgrisku sunca koji je blijedo virio iz mora, nebo se sivilo.
Noktom je kopala po rupi od cigarete i gledala još jednu unikatnu zoru, Đorđe je odbijao shvatiti zašto joj je dao tu samoniklu ružu, a iza ciglenog zida bez fasade se tiho čulo duboko uspavano disanje.

*Evo, maštarija. Ako uspijem, sve vas častim pićem.

Sluša se: Foltin – Milice, Đorđe -tih na asvaltu, Dođoška, Miholjsko leto
Želi se: Da ponedjeljak brže dođe, što drugo:) Volim te ponedjeljke ionako, ali ovaj će zbilja biti poseban.
Osjeća se: Kažu da kad se napiše nešto da se pročisti. Hm, meni ipak ostao jedan osjećaj:)
00:52 - K ( 12 ) - * Drž/Nedaj