26.04.2008.,

*Hm, bome nikad nisam zalazila dalje od svojih nekoliko «osviještenih» postova, ali hm… ne znam, pogledajte sami.




*Ne tražim da pošaljete nešto, uplatite, kupite, date, donirate, volontirate, pomognete, ništa. U stvari, samo bih htjela da ne samo toj djeci, nego i svoj djeci koja ne bi mogla završiti u bucmastim reklamama nekih maramica za obrisat musavo dupe klincu koji nikad nije dotakao friški zrak., da TOJ djeci udijelite misao ili dvije.
Efekt toga?
U stvarnosti, jako malen.




I dalje će pet milijuna djece umirati godišnje od gladi, i dalje će biti izrabljivana, silovana, ubijana, vrijeđana, ostavljena bez roditelja, bacana u masovne grobnice bez imena.
Ali… ne znam, ipak, ovdje ponekad zaluta neka malo jača duša, ono, duša s mudima :) s većom snagom misli od mediokriteta. Nadam se na tu misao. ne znam kako će ona utjecati na bilo što, možda na neku stratosferu desete dimenzije etera, ali ja ništa više ni ne tražim.




*I da. Ne postoji pojam Naše dijete, Moje dijete, Tvoje… Svakom djetetu bi svatko trebao biti roditelj.




Sluša se: Nautilus Pompilius – Vozduh
Želi se: a eto, sve navedeno
Osjeća se: a što da čovjek osjeća kad vidi ovakve slike? Bespomoćnost neka

*Trebam samo malo vaše vjere. Ko malo djete kad zaplješće za vilu, toliko...

**Rezultati u tražilici Google za pojmove
*starving shildren - 591.000
*dying children - 820.000
*Sick children - 3.530.000

00:37 - K ( 7 ) - * Drž/Nedaj

*Sastavak koji je moja majka napisala za maturu iz hrvatskog jezika, prije oko pola mjeseca. Hm, nisam sigurna da li će netko razumjeti zašto plačem kad ovo čitam, ma i nema veze, stvarno nije bitno.
*Sačuvane su sve pravopisne «greške», koje ju čine tako (ovdje) različitom, i tako mojom, rodnom.

*Književno djelo koje je ostavilo na mene najsnažniji dojam

*Mojo najdraže književno djelo je roman «Anna Karenjina» Lava Tolstova. Moj prvi susret sa ovim romanom bio je davno, još u osnovnoj školi. Sva su djeca teško čitala «Annu Karenjinu». Djelo ima puno likova i složenu radnju. Teško sam shvaćala odnose svih likova. Bilo mi je tek četrnaest godina. Najteže mi je bilo prisiliti se čitati nešto što ne razumijem i ne zanimlivo.
Drugi put sam čitala knjigu nakon deset godina. Tada več puno jasnije bilo odnose između Annom i Vronskim. Njezina muka da odluči između sina i ljubavnika. Kako je hraro ostaviti sve i otići u novi život!
Danas, nakon 30 godina od prvog ćitanja «A. Karenjine» na sve gledam drugačije i svaki put se zacudim svojemu shvaćanju romana.
Više mi se ne čini Anna takvom heroinom. Kako je mogla birati između sina u ljubavnika, sada sam podpuno protiv njezinej odluke. Njezin muž je tako velikodušan, ali jadan i izgubljen. Sve joj je oprostio! To je pravo herojstvo za ono vrijeme. Možda više nije bilo ljubavi među njima, ali je bilo djete, obaveza prema njemu moralo je Annu navesta na pravu odluku. Za tu je krivu odluku njezin život završio tako tragično.
Tako se s godinama mjenjalo se moje shvačanje slavnog djela Lava Tolstova. Zato je roman «A. Karenjina» ostavio najsnažnij dojam – što sa svakim čitanjem drugačije shvaćam celu priču.


Sluša se: Diar Straits – Tunnel of love (it gets me every time)
Želi se: sakriti se u jastuk i ostati tamo malu vječnost
Osjeća se: usrana ucmizdrenost



*Sad će, još samo par dana, i evo zelene zavjese. Kad bude to, onda ću na prozor premjestiti svoja razmišljanja.
*A vani je baš apokaliptično… Još mi fali prolom oblaka, meni se ide van.

*Sad reci mama da ne jedem voće dovoljno…

*Ni ovo, bojim se, neće biti previše razumljivo. Previše psihodelično, čak i za mene:)
*Najljepši svijet je ipak samo u mojoj glavi.

*Trešnja*

*Paran broj krila kroz zrak do odsjaja noćne lampe na linoleumu stola.
Noćni leptir.
Sije sivi prah po stolu.
Dva leptira. Tri, pedeset i devet, šesto.
Počnu se komešati u zraku, sivi vrtlog leptira, praha i sjajnih malih okruglih očiju. Ples spirala rilaca.
Sjenke na zidovima, stolu, golom paru, baklji. Pomične tapete preko okruženja i zvučna podloga lepetanja krila.
Gusto se izmiješaju kukci i skupi se njihova snaga u taman plast koji proždire šišmiše. Počne prekrivati okolinu, ona pocrni, zavrvi letećim stvorenjima. Svaki tiho pucketa i sjaji malim crnim očicama, svaki ima svoj mali glasić.
Počnu se leptiri zalijetati u žarulju, u samo središte svjetla, silom se gurati do Wolframove spirale kroz staklo, i padati na stol u iznemoglosti.
Vuku leptiri ticala po drvu stola, krila se vuku po daskama, crtaju sivo paralele. Povlači ih se tako već jato, a jato raste kako sa žarulje novi kukci padaju.

Na sredini stola trešnja.
Tanke žilice ružičastoga preko burgundca, napeta i zrela.




Ispruži se prvo rilce, izvije se iz spirale i popipa trešnju, lagano, plašljivo, leptirasto.
Izraz lica se ne promjeni, kukci…
Priplaze još dvije bube, i četiri, i šesnaest, i trideset dvije i poližu trešnju; zatitra trešnjina opna, probiju ju rilca po cijeloj površini, i otkrije se voćno meso slatko s žilicama, i sok navrne.
Krijepe se noćni leptiri trešnjom, njena koža mlohavi prazna, unutrašnjost nestaje. A iznutra zlatna koščica proviri, pomalo se prorađa, na hrptu joj šav, a po bokovima povijest. Nestaje mu omot mesa, leži peteljka sa strane odbačena.
Stotina očiju gleda golu zlatnu kost. Nijemo i glupo. Zure i sjaje dvaput na mjesečini i lampi.

A šav na koštici pukne. Bijeli hermelin iskoči i potrže trbuh sivom kukcu. Potrže mu bit i krila, i tako učini sa silnim mnoštvom drugih takvih.
Umrlja se čitav u sivom krilnom prahu, s gađenjem se pogleda, skoči i izgori u baklji.


Sluša se: Dertum – uči me, majko
Želi se: da znanje samo ulazi
Osjeća se: već me zebe srce kad se sjetim koliko ću biti neispavana sutra, ali ništa nova:)



…uzmi me, bako, sebi.
Ovdje ljudi bodu,
tonu u betonu.
Uzmi me, bako, sebi
i nahrani me.

Godine su dale tvojim grudima mekoću.
Stisni me na njih,
grij me pričama vremena,
protjeraj tužan smrad pjevom
i nahrani me.

Ispovjedi me, bako.
Iz naraštaja u naraštaj snaga naših žena kopni,
i sebično te tražim da uzmeš moj teret,
i da me nahraniš.

Žao mi je, bako,
što ne mogu gledati kako kuhaš
i slušati opet kako su ti prikrivali usta da ne plačeš,
kad su puške pucale nad poljem tvog rođenja.

Ja bih da me poljubiš, bako,
i da me nahraniš.


Sluša se: Ništa, šum kompa, teve u pozadini, blinkanje emesena
Želi se: čokolada
Osjeća se: presitost



*Pa, prošlo je sigurno oko godinu dana. Svaki put sve kraći i kraći vremenski rok. Nije to dobro…
Sada se tamo tek možda počinje temperatura dizati iznad ništice… Na par stupnjeva, samo malo.

Pitam se koliko se promijenio, moj grad. Puno vremena je prošlo, baš puno.
Čujem da je narastao, da se proširio. To je dobro. Znači, ljudi se rađaju, ljudi rade, ljudi žive. Onako posebno, tako se nigdje drugdje ne živi.
Čujem da je izgrađen novi hotel. Da je obnovljena glavna ulica.
A ja se ne sjećam ni kako je onda izgledala. Sjećam se noćnih svjetala na njoj, i kako je bila široka, i peciva sa šampanjcem.
Čujem da je izgrađen novi sportski kompleks, a se jedva mogu sjetiti i ledenog tobogana izgrađenog na glavnom trgu za Božić, i rupe u snijegu na dvorištu sa bijelom svjetlošću, rajskom.

Kao da sam voljela nekoga, a sad mu se ne mogu sjetiti lica.





*I gore mi je s tom fragmentima nego kad se ne bih ničeg sjećala. Kockasti stolnjak tatin, noćna lampa – lotos, socijalističke zgrade, hladnoća, sol i lanci… Traženje cvijeća na staklima autobusa, u inju. Nestanak struje, škripa hoda po snijegu.
Kao da se nije dešavalo meni. Kao da je taj dio iz nekog prošlog ili tuđeg života. Je li moguće tako potisnuti nešto? Baš tako jako duboko…
Sjećanja tako lako izmiču.




Sanjam… da, ponekad sanjam plavo-crne snove, ponekad tatu, ili nešto neodređeno.
Snovi – pičkin dim.

Ne, ne fali mi sam grad, niti sam tata. Fali mi ideja moga grada i moga tate. Kako bi to bilo?
Kakva bih ja bila?

Sve je tajna…

*A jednom kad otputuješ, više-manje nikad ni ne prestaneš. Neodređenost i neodlučnost.

*Najveća pogodnost mediokriteta je ta što on soju mediokritetnost ne može osvijestiti.

*Nemojte se navikavati na melankoliju. Proboji u trupu ne znači da će brod potonuti :)

*Hm…


Sluša se: Rundek, sjajan, topao, mokar Rundek – Sanjam (nekoliko riječi iz pjesme sam ukrala za post)
Želi se: ne znam. Ništa valjda.
Osjeća se: previše zavučenosti u vlastitu glavu da bi se željelo išta. I usna me boli.



*Hahahahaha, imam groznicu na usni!!
Zašto je to tako smiješno? Zato kaj mi je i oko natečeno, imam rupu u grlu, ne mogu niš jest, ne brojim psihološke smetnje, a groznica dođe ko trešnja na tortu :) Pehista sam, kaj ćete:)
Ali i sretno đubre…

*Malo mi je već dosta visjeti doma, al' ajde de, nije tako strašno, ak' počnem u bolnici visjeti, onda će bit frka.

*No dobro, boli vas qurac u biti kakvo mi je fizičko stanje, makar se raspala tjelesno, bitno je da ja tu rađam.

*Danas sam sanjala ženu koja je imala samo glavu, ramena i jednu ruku. Bila je lijepa.

*Poljubite me! Čelo mi je vruće, znojim se suho…

*Dobro, oke… Ajmo na razumljiviji za vas dio. Još imam jedno oko i ruku za pisanje. Dobro je to… Danas nešto ni v rit ni mimo…

*Čitatelji su uvijek u pravu. Labudovi i čokolada…

*Jabuke

Visjelo Sunce iznad brda, cijeli dan se igralo maglom oko sebe, a onda spazi brdo, pomiluje njegove obline i u eksploziji sutona strmoglavi se na njega.
Mjesec na pozornicu dovuku sove i ćukovi. Gizdav se prošeta, nađe mjesto gdje je Sunce bilo, toplo mjesto, i tamo se ugnijezdi.
Pogleda dolje, na dolinu i močvaru i voćnjake. Vidi sokola kako drijema s glavom pod krilom, i nasmije se svom odrazu na žabljim leđima.
Pređe pogledom preko jabuka. Noćna vlaga na njima.
Podigne Mjesec obrvu. Što ne bi kao Sunce bio?
Napne snage, iskoči mu žila na čelu, skupi se u sebe, hoće svojim sjajem osušiti mokre jabuke.
Grebe po njima bijelo, liže ih i tare, a jabuke i dalje sjajne.
Namršti se Mjesec, plamti hladno, izađe mu krv na oči.
A dolje na dvoru, izađe na balkon djevojka, bijela labudica. Feredža, od suza mokra, zalijepila joj se za lice. Briše djevojka crnim kosama suze. Udahne, pomaknu joj se dukati oko vrata, zazveče tiho.
Počne zazivati Mjesec, moliti ga da je uzme sebi, da je ponese negdje gdje joj noge neće dirati ovu crnu zemlju, ili da je spremi pod nju. Nariče i briše slinave poljupce s vrata prodanog nepoznatome čovjeku.
Vidi Mjesec blještave obraze. Sažali se, a onda se sjeti mokrih jabuka i navuče na sebe mrak oblaka.





Sluša se: Dertum live
Želi se: fizičko zdravlje, i da mogu zapalit lulu u sobi bez da mi se predbacuje smrad dima…
Osjeća se: fali mi M., baš mi fali



*Na hladnom kamenu, u sivoj stepi, na mjesečinu ispuzao salamander. Okrenuo crnim jezikom, oblizao oko. Pokrenuo srebrne ljuskice na boku u talas, on takne trun u zraku i okrene njegov mali svemir.
Sjajan živin gušter, prelio se do sljedećeg kamena, otvori gubicu, iz nje izleti crven plamen-žar. Oblije mahovinu i ona se rastopi, zelenom karamelom prelije krš.
Pritisne se salamander bliže k kamenu, počne teško disati. Napuše obraze, poliže Zefira po obrazu, namigne noćnim leptirima.
Boci mu se počnu dizati – spuštati – dizati – spuštati, a na njima se počne slika rebara vidjeti, probija tkivo žar-vrućina iznutra i osvjetljava gipke kosti. Noćna vlaga na kamenu zacvrči od nje, počne se para polako dizati pa zasuklja.
Krš pobijeli. Zarumeni se. Procvate makovima!
Tropste šake guštera se počnu polako utapati u rastopljenom vapnencu. Digne on jednu nožicu, tanke niti se razvuku među njom i podlogom. Digne drugu, digne treću. Uskomeša rastopljeni kamen, razvuče nebroj niti, u tanki pamuk ih uzdigne, svuda oko sebe meki oblak podigne. Uvalja se u ružičastu čipku, protrne kralježnicom.
Zaspi..




Sluša se: Dragan Dautovski (di ih nađem, pitate se:), album – The Path of the Sun.
Želi se: da se mama ne naljuti što nisam odmah se išla tuširati, nego sam nažvrljala ovo do kraja.
Osjeća se: kao prvo, zadovoljstvo, jer je ovo bilo lako napisao. A i baš je dobro napisano, bez lažne skromnosti:). Kao drugo, nezadovoljstvo, jer mi Word ne prihvaća moje tvorenice i podcrtava mi ih crveno. Pa vi me razumijete, zar ne?? :D

*Ha, 201 post, idemo do 300!!!