|
Fali mi ljeto. Toliko sam priželjkivala zimu i ovo zimsko vrijeme (iako sam, naravno, znala da kod mene neće biti željenog snijega), a sad žalim za ljetom. Volim ležati u krevetu i zamišljati kako će mi biti za deset godina, za mjesec dana, sutra. Imam zbilja bujnu maštu. Tako je lijepo sanjariti. Zato mi i fali ljeto. Ljeto prošle godine mi je bilo najljepše. Napokon sam naišla na jedno društvo s kojim sam koliko-toliko na istoj razini. Baš se onda veselim ljetu.
Sad je kod mene bljutavo vrijeme i nemam nimalo volje da izađem van. Volim kišu i volim inače ovo vrijeme, ali sad mi nipošto ne paše. Sve je nekako mrtvo. Sva odjeća koju stavim vani, na sušilo, poprimi onaj odvratan miris magle i vlage. Ne volim taj miris.
Imam veliku želju da upoznam određene osobe (određene blogere) jer imam neki čudan osjećaj da bih se baš s tim osobama mogla savršeno slagati. Ništa nije idilično, pa vjerojatno neću ni upoznati te osobe, a čak i da ih upoznam, nećemo se razumijeti. Ja se, ipak, svejedno veselim, tj. nadam, i malo ću se i potruditi da se to i ostvari.
Želim nabaviti sve epizode serije Love monkey. Možda jednom i uspijem.
Želim i sve epizode Dr. House-a. Ah, to se mora ostvariti. Ta me serija jednostavno fascinira. Grizem se što sam propustila jučerašnju epizodu.
Trenutno gajim vrlo lijepe osjećaje prema mojoj neobično prostranoj sobi. Jučer sam skupila hrabrosti i snage i učinila nešto da barem pokušam suzbiti strah od pogleda pod krevet. Sad mogu ponosno pogledati što se nalazi ispod i vidjeti da nema baš ničeg... Baš sam jako zadovoljna, iako je sve i dalje u nezamislivom neredu.
Želim si kupiti dva original albuma. Želim ih zapravo i više, ali trenutno žudim samo za ta dva. U2 – Achtung Baby, Oasis – Don't Believe the Truth. Kupit ću si ih prvom prilikom. Možda čak i u danas.
Želim slušati ploče sa starinskog gramofona. Na moju veliku žalost nisam u mogućnosti uživati u glazbi sa nekog drevnog, onako baš istrošenog, ali izlakiranog, gramofona, ali zato ga mogu zamijeniti s nešto mlađim gramofonom koji se nalazi u sobi staraca.
Zašto nemam sposobnost upravljanja vremenom? Zašto? Zašto? Zašto??
Moram kupiti hrvatski riječnik. Nemam ga, ali zato imam barem deset talijanskih. Idem na natjecanje iz hrvatskog. Nije to nešto čime se baš ponosim. Moja profesorica iz hrvatskog me ne podnosi, što me baš zabavlja. Ne voli što na satu koristim riječi u žargonu i još uvijek me marljivo ispravlja dok govorim, premda zna da to činim namjerno i da nemam nikakvu namjeru prestati. Unatoč svemu, priznaje da sam dobra učenica i da znam. Mrzim svoju školu.
Ne znam iz kojeg razloga je moj um zapeo za to da naučim pisati lijevom rukom, no je. Baš je. Nikome još to nisam rekla. Najveća žrtva je moj dnevnik u kojeg upisujem neke zanimljivosti iz mog inače vrlo dosadnog i neinteresantnog života upravo lijevom rukom. Nakon što zapišem nešto, postavim si novi izazov: pročitati netom napisano...
Odlučila sam ostvariti veliku želju: samostalno šivanje i izrađivanje vlastitih majica. Kupila sam jednu crnu majicu, iako mi je za moj genijalni plan trebala siva. Ali oke, i crna će poslužiti. Razmišljam o tome da stavim slike moje prve kreacije i tu.
Polako, ali sigurno, učim o HTML-u i kako napraviti sebi dizajn. Još uvijek sam nesposobna. Učim, učim, naučit ću.
Želim razviti neke (većinu) fotografija iz prošle godine. Namjeravam ih zaljepiti na unutrašnjost fascikla kojeg također namjeravam kupiti. Vidjela sam taj fascikl u Turbo limaču i strašno i užasno jako ga želim. Razlog zbog kojeg želim baš taj i nijedan drugi je činjenjica da je to najljepši fascikl kojeg sam ikad vidjela zato što je obljepljen slikama najdraže mi Pucce.
Palach se zatvara. Žao mi je. Izlazila sam i ja malo u taj Palach, koliko sam prilike imala. To je kultno mjesto i ne želim da ga zatvore. Na početku ove školske godine, poslije škole smo se Bolero kid i ja nalazile tamo. U Palach smo prijateljica i ja odlazile nakon nastave i pile čaj. Tamo sam po prvi put pokušala napraviti pužića od obične plastične žlice koju poslužuju uz čaj, iako te šalice za čaj su uglavnom preduboke za tako malenu žličicu. Taman sad, kad sam pobijedila strah od ulaženja u Palach, oni ga hoće zatvoriti. Protestiram.
Prijateljica (ne znam zašto) misli da sam ja vrijedna truda i zato me uvela u svoje društvo s kojim sam izlazila preko ljeta.
Tužna je činjenica da ne pripadam nijednom društvu. U ranijim godinama sam zbog toga vrlo teško sklapala prijateljstva. U svakom se društvu nađe jedna (ili više) osoba s kojom se slažem. Gotovo nikad se ne slažem sa cijelim društvom.
Mislim da sam smanjila težinu. Nekako mi to ide u prilog.
U subotu sam vidjela njega. Oh, da, baš njega. Već sam naviknuta da, svaki put kad ga vidim, dobijem slom živaca. Mislim da ovaj put nisam. Baš mi se učinio nekako simpatičnim. Skupljam hrabrosti da ga u utorak nazovem i pozovem na kavu. [vidim kako to glupo zvuči] Imam jako bujnu maštu i onda zamišljam točno kako bi taj moj poziv izgledao. Uvijek si sve to lijepo zamislim i onda se dogodi nešto i cijeli taj plan padne u vodu.
Već se dugo nisam čula s prijateljem. Odlučila sam da mu se neću javiti sve dok se on ne javi meni. Mrzim tu svoju tvrdoglavost protiv koje ne mogu.
Od danas počinju treninzi.
Jučer sam pogledala jedan pretjerano romantični film. Opet sam se osjećala 'jadno'. Počela sam pisati post, ali razgovor, svađa, pa opet razgovor s mamom je prekinuo pisanje. Nikad nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled. Dok sam pisala post, slušala sam pjesmu Loser (Dolores O'Riordan) i baš mi je dobro pasala. Svaki put kad bi ta pjesma završila i kad bi počela Only You (Yazoo), ja bih se vratila na prijašnju.
Želim napraviti emesen. Moram nagovoriti tatu da mi pomogne. Ovaj tjedan moram napraviti emesen.
|
