sreća je relativna.

Ovo vrijeme čudno utječe na mene. Volim kišu i volim maglu, ali ovo vrijeme mi ne ide u prilog. Fale mi oni dani kad bih se probudila, bacila pogled na zgradu s druge strane ulice i vidjela odsjaj sunca. Fali mi onaj osjećaj kad bih, zbog lijepog vremena, sva poletna ustala iz kreveta i puna energije počela se spremati za školu; fali mi onaj osjećaj kada pustim Just like heaven da svira, a ja skakućem po sobi i navlačim hlače i majice; želim opet one vikende kada bih ujutro, nakon jutarnje higijene, počela plesati (skakati i bacakati se) po sobi zbog zvuka Stonesa i Queen. Mah, i to će doći.

Shvatila sam koliko me prijatelj usrećuje i koliko sam sretna što ga imam.
U ponedjeljak smo se vidjeli. Namjeravala sam ga 'izbjegavati', a on mi je upropastio taj plan. Dok sam sjedila na stanici, naišao je autobus iz kojeg je on izašao. Nisam bila baš sretna što ga vidim. Gotovo cijelo vrijeme sam šutila.
Poslije treninga smo se vidjeli. Krenuli smo pješke. Sjeli smo na jednu klupicu po putu. Nakon nekoliko minuta, ja sam počela pričati (uhvatio me jedan od onih trenutaka kada počnem pričati 100/h i nitko me ne može zaustaviti). Rekla sam mu sve, sve razloge zbog kojih se često iživciram kad pomislim na njega, kad pričam o njemu. Rekla sam mu kako želim da me on pita kako sam prije nego što počnem pričati o sebi i o stvarima koje mene muče. Rekla sam mu i kako bih stvarno htjela čuti od njega te tri posebne riječi. Ja te tri riječi mogu reći svima koji mi leže na srcu *Bolero kid, prijateljici, R., T...*, ali nemam hrabrosti da to kažem njemu. Objasnila sam mu kako zbilja želim da on te tri riječi prvi izgovori, ali se neću ljutiti ako to ne učini jer razumijem. Bilo bi zbilja čudno izgovoriti te tri riječi njemu, nakon svega... Ali ih je ipak, s puno napora, izgovorio. Rekao je da me ne voli na onaj način na koji ja želim: ne voli me kao što ja volim Bolero kid ili prijateljicu, već kao... kao što je ljubav. *ne mogu se sjetiti točne riječi koju je upotrijebio jer mi je, unatoč svemu, cijeli taj razgovor nekako u magli, ali je rekao to...*
Ja sam se samo smiješila i nisam imala hrabrosti pogledati ga u oči. Onda sam opet ustala s klupice i opet počela pričati o nečemu, više se ni ne sjećam o čemu. Složili smo se oboje kako nismo prijatelji. Kiša je padala, a ja sam odbijala stati pod kišobran s njim.