Marketing
no dark sarcasm in the classroom
Počela je škola i opet je tu jedan vidljiv uzrok mojoj nervozi. Kao i inače, škola mi oduzima većinu dana i nemam vremena za sebe. Profesori nas, kao i uvijek, nastoje sabotirati. Mi, učenici, nastojimo ne shvaćati školu preozbiljno.
Naš je život jedan vlak koji se s vremenom produžuje. Mi smo vlakovođe, a željezničke stanice su sve one prolazne stvari kao što je u ovom slučaju škola. Moj vlak je tek krenuo...
Mislim da bi mi u ovom trenutku, u ovoj situaciji, najbolja nit vodilja bila fraza koju sam pročitala na jednom zidu.
Prijateljica i ja smo, za vrijeme ovih zimskih praznika, išle i na plažu. Putem smo naišle na ovaj natpis i ja sam ga odlučila negdje sačuvati.
Danas me profesorica iz engleskog jako naljutila i još jednom sam se uvjerila kakva je osoba. Nikad ju nisam voljela...
Idem na natjecanje iz hrvatskog i sad mi je prilično drago zbog toga. Natjecanje je 21. siječnja, u ponedjeljak. Ovaj tjedan ćemo sa profesoricom ponavljati gradivo i bolje naučiti one stvari koje nam još nisu jasne. Profesorica će svaki dan zamoliti neke profesore da nas oslobode zadnjeg sata kako bismo se mogle pripremati za natjecanje i kako bi nam ona mogla pomoći. Danas je zamolila profesoricu iz biologije da učini to. Naravno, pustila nas je i nije bilo nikakvog problema. Nakon šestog sata smo trebali imati takozvani Trening životnih vještina s već spomenutom profesoricom iz engleskog. Po mojem mišljenju, to je najobičnija glupost. Time ništa neće postići. Profesorica iz hrvatskog je pitala ovu iz engleskog može li nas pustiti da ponavljamo gradivo. Nije. To me stvarno jako naljutilo... Unatoč svemu, ne mogu reći da sam razočarana. Nisam nimalo. To sam mogla i očekivati od osobe poput nje, od osobe koja ne dopušta učenicima da sjede u istoj klupi te ne zna kako se piše ime prvog čovjeka koji je zakoračio na Mjesec ili koji je Past participle glagola to fall i to feel. Dakako, ja sam ju ispravljala u tome. To ne bi trebalo tako biti...
Na sreću, imamo i neke dobre profesore. Naša razrednica je jedna uistinu dobra osoba, iako pomalo smiješna i zbunjena. Smijemo joj se, ali nemamo ništa protiv nje. Dobra je osoba i ne zamjeram joj što je tako zbunjena i smotana. Zbilja je neuredna, a ja suosjećam s njom zbog toga, i često gubi stvari. Jako je zanimljivo kako je spremila knjižicu koju joj je jedna učenica predala kako bi mogla ispraviti te neke sitne greške koje je napravila dok joj je upisivala ocjene [poput ottimo-odličan (4)]. Barem nam na njezinom satu nikad nije dosadno.
Autorica bloga je brzopotezno uslikala ovaj značajan prizor.
Smatram kako škola svakako zauzima preveliki dio mog života. Moram se nekako pozabaviti tim problemom.
No, kao i svaki dan, i ovaj ima nešto dobro u sebi: dvije predivne majice i poziv *ideja* Bolero kid; maloprije me je nazvala i sva ushićena mi predložila nešto. Rekla je kako joj je sinula fantastična ideja... Ja sam pristala vrlo rado. Imat ćemo svog medeka [Budi moj medo... to mi je prije bilo tako smiješno i ona to zna, al ipak.] i svaka će ga čuvati po tjedan dana, pa ćemo se izmjenjivati. To će biti samo naš medo. 
Napokon sam vlasnica i najljepšeg fascikla na svijetu. Jednostavno je presladak. To će me spriječiti da zaspem na satu talijanskog...
Sad me zovu testovi iz hrvatskog...
Post je objavljen 15.01.2008. u 21:01 sati.