Povijest nasrtaja Pravoslavne crkve na katolike u Bosni i Hercegovini

14.12.2011., srijeda

STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

DOSTAVLJAMO HRVATSKOJ JAVNOSTI TEKST prof. dr. fra Andrije Nikića KOJI JE DOSTAVIO STRANCI HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA POD NASLOVOM: POVIJEST NASRTAJA PRAVOSLAVNE CRKVE NA KATOLIKE U BOSNI I HERCEGOVINI

Povijest nasrtaja Pravoslavne crkve na katolike u Bosni i Hercegovini

Na temelju arhivskih podataka što sam ih pronašao u crkvenim i civilnim pismohranama na području Bosne i Hercegovine, te Hrvatske i grada Rima došao sam do podataka: da je prvi do sada poznati dokument kojim sultan zaštićuje katolike od pravoslavnih crkveno dostojanstvenika datiran u Carigradu 17. kolovoza 1498. godine. Tom dokumentu prethodila je terenska akcija pravoslavnih crkveno dostojanstvenika da podvrgnu katolike pod svoju jurisdikciju. Nakon toga je uslijedila zamolba s popratnim darovima. Umilostivljen vidljivim znakovima odanosti sultan je odobrio pisanje traženog fermana kako bi Pravoslavna crkva podvrgla katolike i u Bosni i Hercegovini pod svoju jurisdikciju.[1][1] Prije izdavanja tog dokumenta prethodila je zamolba, a prije molbe plan da Pravoslavna crkva proširi svoju jurisdikciju na sve katolike na području osmanske okupacijske vlasti. Ili obratno, od plana i ideje o širenju pravoslavlja, odnosno Srbije i Srpske pravoslavne crkve išlo se preko molbe, dobivanja fermana na akciju. Tekstovi u sultanovim dokumentima su slični. Iako gotovo svaki od tih dokumenata ima posebne povode i adresante, ipak njihov bitni dio je gotovo nepromjenljiv.

1. Sadržaj traženog fermana

Sadržaj prvog fermana o podjarmljivanju katolika pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve i ubiranje odgovarajućih poreza nije mi poznat. Međutim, poznat mi je njegov sadržaj iz 1693. godine. Uz neznatne izmjene, po svoj prilici, sadržaj starijeg fermana mogao bi glasiti kao i ovaj mlađi. To potvrđuje ferman iz 1693. koji pripada manastiru u Dužima (Hercegovina). Evo što, uz ispuštanje imena sultana i patrijarhe, stoji u tom fermanu:

"…Hercegovački, mostarski, gabeoski, doljanski itd. kadije, Bog vas višim znanjem podario.

Sa ovim veličanstvenim pismom koje će Vam prispjeti stavlja Vam se do znanja da je … (taj i taj patrijarha i metropolita) mome veličanstvu s tužbom se obratio, u kojoj se pritužuje kako u istim kotarima stanujući: Latini (katolici), Madžari, Šokci, Gardijani, Lužani, Arnauti i ostali kristijanski narodi i svećenici, koji su od pamtivijeka državne daće u njemu spadajuće milostinje, skupštine i za vjenčanja Mitropolitu upućivali, sada se tomu protive i plaćanju ustručavaju govoreći: 'mi tebi ne damo, mi ćemo papi i Rimu plaćati i dati', te ujedno zamolio, da bi se koga bi se u smislu postojećih zakona postupati imalo.

Usljed koje zamolbe, nalažem Vam da u istim kotarima stanujući Latini (katolici), Mađari, Šokci, Arnauti i ostali drugi krstijanski narod moraju godišnje dažbe daće i Patriki i Mitropolitu i spadajuće milostinje i za vjenčanja i sve ostale male i goleme pristojbine Mitropolitu uplaćivati i po običaju i ustanovljenom zakonu davati, ako bi se koji od svećenika tomu protivio i opirao imade Mitropolit po svojem običaju njega urediti, pokoriti se da mu tkogod tomu na put stane…"[2][2]

Nisam uspio pronaći čime je tužitelj dokazao da su latini (katolici) "od pamtivijeka državne daće u njemu spadajuće milostinje, skupštine (vjerojatno redovinu?) i za vjenčanje (takse) Mitropoliji i manastiru spadajuće pristojbine mitropolitu upućivali…" a "sada se tomu protive…" Patrijarha, želeći dobiti svoju naklonost, naglašava nepovjerenje Porte prema katolicima koji su povezani tajnim kanalima s papom i planiraju organizirati rat protiv osvajača. Međutim, na temelju tužbe sultan daje meritorno rješenje. Naređuje da se pristojbe i takse godišnje isplaćuju patrijarhi i metropolitima. Za izvršitelja naredbe, prema znanju pokrajinskih kadija kojima slijedi posebna nagrada, sultan ovdje ovlašćuje mitropolite – tužitelje. Konačno, dobivanje dokumenata s navedenim odredbama stajalo je dosta mita i "potplaćivanja". Sve se to isplatilo jer su tužitelji bili sigurni da će to stostruko naplatiti na terenu.

U pozadini navedenog stoje svjedočanstva pravoslavnih povjesničara koji ističu da je njihova Crkva priznala Osmanlijama vlast, prihvatila kompromis i sklopila neki pakt, a vjerojatno dobila u prilog i koji sultanov dokument.[3][3] Već od samog početka osmanskog vladanja, ističu i srpski povjesničari, njihova se Crkva proglasila "caput nationis" i preko svojih crkvenih predstavnika vršila zadaću ne samo da štiti pripadnike srpskog naroda gdje god se oni nalazili nego i da katolike pridruži svojoj zajednici. Nadalje, pravoslavno svećenstvo koristi svaki neuspjeh katoličke vojske pa čak i njihov uspjeh u daljem zaustavljanju osmanskog nadiranja, da na osvojenom području podjarmi katolike pod svoju jurisdikciju. Postojanje "pakta između Pravoslavne crkve i Osmanlija" potvrđuje mučenje franjevaca i rušenje franjevačkih samostana s jedne, a doseljavanje pravoslavaca i osnivanje njihovih manastira s druge strane.[4][4] Konkretno, u Hercegovini se od starih sedam franjevačkih samostana na području zapadne (Novi, Ljubuški, Imotski, Bišće, Mostar, Konjic, Duvno, a vjerojatno još u Čerinu i na Policama) i bar četiri na području istočen Hercegovine, tijekom XVI. stoljeća ruše i posljednji, a osnivaju novi pravoslavni manastiri. Čini se da su se poznate naredbe i propisi – Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovčaki, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski sandžak iz 1516… i slijedećih godina o zabrani popravljnja i podizanja ne samo samostana nego i križeva odnosile samo na franjevce, a ne i na pravoslavne.[5][5] Neće biti iznenađenje kad se sazna da su neki pravoslavni crkveni dostojanstvenici umiješani u akciju franjevačkih stradanja Bosne Srebrene tijekom četiri stoljeća turske uprave.[6][6] Nadalje, iz izloženoga je vidljivo da Porta ima posebnu taktiku i odnose prema pravoslavnima, a posebnu prema katolicima još od početka svog okupacijskog upravljanja na Balkanu.

Brojni su izvori tijekom narednih stoljeća za navedene akcije.

Na temelju pronađenih dokumenata upada u oči grupiranje tih dokumenata uz vojne akcije, bez obzira na uspjehe i poraze. Tako onaj prvi poznati slučaj slijedi nakon bitke na Krbavskom polju (1493.), drugi nakon tursko-mletačkog rata (1499.-1502.) a treći nakon 1509. u vrijeme trajanja ugarsko-turskog primirja, a onaj iz 1514. nakon uspjelog pohoda Petra Berislavića u Dubici, slijedeći pokušaji kao da su pratili uspjehe ratova između hrvatskih banova i Turaka.

Za pedeset godina (1498.-1548.) Porta je izdala jedanaest dokumenata kako bi zaštitila katolike i franjevce Bosne Srebrene od ponavljanih nasrtaja Pravoslavne crkve.

U carigradskim pismohranama, kao i pismohranama Pravoslavne crkve, otkrit će se po svoj prilici najraniji dokumenti što ih je njihova Crkva dobila da bi ozakonila i dobila blagonaklonost Porte u svojim akcijama na podjarmljivanju i stavljanju katolika pod njihovu jurisdikciju.[7][7]

2. Zaštićivanje katolika

Prvi dosada poznati dokument kojim sultan zaštićuje katolike od nasrtaja pravoslavnih crkvenih dostojanstvenika datiran je 17. kolovoza 1498. godine. Ferman u cijelosti glasi: "On – Bog (u turgi) Bajazit sin Mehmed-hanov, vazda pobjedonosan! Ponosu kadija i sudaca, majdanima šerijata i odredaba, kadijama Novog brda i Srebrenice – da bi im vrline trajne bile!

Kada stigne uzvišeni carski biljeg, primite na znanje da su sada stanovnici Novog Brda i Srebrenice poslali na moju Portu svoga čovjeka koji je ovako izvijestio: "Do sada patrijarsi i mitropoliti nisu običavali da se miješaju (u prava) naših svećenika (franjevaca). 'Do sada su, međutim, došli, pobirati svoj prinos i vršili nasilja i nepravdu. To (tako) ranije nije bilo. Dalje je izvijestio ovako: 'Njihova vjera i vjerski obredi ne vrijede među nama'.

Sada naređujem da ove slučajeve kako treba ispitate i izvidite pa nastojte da i od sada bude onako kako je prije bilo i da nikako ne postupite drukčije, a ako su protivno običaju pobirali njihove prinose, preduzmite da se odmah natrag vrati, one koji se budu protivili i opirali ukorite, one pak koji ne poslušaju popišite i ovamo dostavite, i nakon što pregledate ovaj carski ferman, ostavite ga u rukama stanovnika Srebrenice. Vi pak oslonite se na uzvišeni znak". [8][8]

Upada u oči da je prvi poznati protest protiv akcije Pravoslavne crkve potekao iz Srebrenice. Srebrenica je, između ostalog, utisnula takav pečat franjevačkoj zajednici na Balkanu da je njihova zajednica dobila – a djelomično još i danas nosi . ime Bosna Srebrena. Tu je dugo vremena bilo sjedište uprave iste provincije, a franjevci koji su, nakon dobivene Ahdname,[9][9] jedini ostali među katoličkim pučanstvom pod Turcima, nastavili svoju pastirsku službu ne samo pastoriziranja katolika nego su bili kulturni i gospodarski djelatnici, te njihovi čuvari i zagovornici.

Čini se da je potrebno upozoriti da je izdavanju tog fermana prethodila terenska akcija pravoslavnih crkvenih visokih dostojanstvenika da podvrgnu katolike pod svoju jurisdikciju. Prije te akcije dobiven je odgovarajući sultanov dokument. Prije izdavanja tog dokumenta prethodila je molba, a prije molbe plan da Pravoslavna crkva proširi svoju jurisdikciju na sve podanike dokle god se proširi osmanska vlast. Ili obrnuto, od plana, preko molbe, dobivanja fermana na akciju. To potvrđuje ferman što se čuvao u pravoslavnom manastiru u Dužima.

Nasuprot izjavama pravoslavaca da je katolička i pravoslavna vjera ista, u fermanu je zapisana tvrdnja katoličke strane. Da je osmanska vlast shvatila plan pravoslavlja, proizlazi iz naredbe: "da ove slučajeve kako treba ispitate i izvidite..…" Tako crkvenim vlastima jedne i druge vjeroispovijedi Porta priznaje pravo da pobiru prinose vjernika po starom običajnom pravu, ali pravo odlučivanja u konkretnom slučaju zadržava za sebe. Iza te prakse možda se krije plan Osmanlija da se u svojim osvajačkim ciljevima drže dvoličnog odnosa s podanicima i da uz pomoć provoslavaca pridobije njihove snage za dalje osvajanje, a isto tako da u planu prema osvajanju katolika, dajući im slobodu vjeroispovijesti, ne uznemiri i digne katolički Zapad ujedinjen protiv Osmanlija koji su nadirali. Nadalje, moguće je da su se Osmanlije htjele poslužiti pravoslavcima da bi islamizirali katolike.

Potrebno je upozoriti da se u fermanu ne dokazuje da su katolici "od pamtivjeka državne daće u njemu spadajuće milostinje i (takse) za vjenčanje mitropoliti i manastiru upućivali. A poznato je kako se "sad tome protive". Međutim, patrijarha naglašava nepovjerenje Porte prema katolicima koji su, navodno, povezani tajnim kanalima s papom i 'planiraju' organizirati rat protiv osvajača. U fermanu se daje meritorno rješenje. Naređuje se da se pristojbe i takse godišnje isplaćuju patrijarhu i mitropolitima. Za izvršitelje naredbe, prema znanju kadija, sultan ovlašćuje mitropolite – tužitelje. Dobivanje ovakvih dokumenata stajalo je dosta mita i potplaćivanja. Isplatilo se, jer su tužitelji bili sigurni da će to stostruko naplatili od podjarmljenih katolika.

Sultanova zaštita katolika u Srebrenici i Novom Brdu skrenula je, čini se, pravoslavne crkvenodostojanstvenike na Bosnu Srebrenu, odnosno Bosnu i Hercegovinu. Koncem lipnja 1504. uslijedio je novi ferman o sporu franjevaca s pravoslavcima u Hercegovini. Za pedeset godina (1498.-1548.) Porta je izdala jedanaest dokumenata kojim se zaštićuju katolici i franjevci od nasrtaja Pravoslavne crkve. Po svoj prilici tako toliko fermana je izdano i crkvenim dostojanstvenicima Pravoslavne crkve. Sve se to moralo skupo plaćati, ali za franjevce ništa nije bilo preskupo jer se radilo o biti ili ne biti na svom teritoriju i sa svojom vjerom.

3. Obnova Pećke patrijaršije 1557.

Kako je Pećka patrijaršija obnovljena uz pomoć, zagovorom a možda i na inicijativu obitelji Sokolović, od 1555. do 1597. grupiraju se i ubrzavaju akcije na podvrgavanju katolika pod jurisdikciju Pravoslavne crkve. Odlučujući događaj za uspon i budućnost Srpske pravoslavne crkve povezan je uz politički uspon, prema Su'dlandu, islamiziranog bivšeg pravoslavnog kapelana iz istočne Hercegovine, poznatog pod imenom Mehmed Sokolović. Brat se islamizirao da bi Srpska pravoslavna crkva dobila nezavisnost, a po toj nezavisnosti da bi postala jedina snaga koja će ujediniti narod. Pod nazivom srpski narod krije se za dvojicu bez ikakve sumnje, sav kršćanski puk pod osmanskom vlašću. Da uskrisi pravoslavlje Mehmed je "žrtvovao" pravoslavlje i "prigrlio" islam. Kakvi su sve planovi i dogovori postojali između velikog vezira Mehmeda i patrijarha Makarija donekle se mogu razotkriti iz dokumenata što su uslijedili i akcija koje su se zbivale na štetu katoličanstva a na korist pravoslavlja na području Bosne i Hercegovine i gotovo cijelog Balkana.

Godine 1557. on sam obnavlja Pećku patrijaršiju i kad je to uspio tada na stolicu postavlja svoga brata Makarija. Tako se u rukama dvojice rođene braće nalazi duhovna i politička vlast na ovom dijelu okupiranog Balkana. Dva brata – po imenu bi se reklo jedan pravoslavac, a drugi musliman (što u duši ne mora biti) usmjeruju povijest Turskog Carstva te srpskog naroda i Crkve novim smjerom. Pod vlast Pećke patrijaršije potpadoše sve "srpske" zemlje koje su bile pod turskim zulumom.[10][10] Osim crkvene jurisdikcije patrijarh dobiva i sudačku vlast i to ne samo u crkvenim stvarima. Uz to Pravoslavna crkva je raspolagala ogromnim materijalnim dobrima od Pešte do ispod Skopja. Makarija je na patrijaršijskoj stolici naslijedio Antonije, a posljednjeg Gerasim – sva trojica iz plemena Sokolovića. I u tome se nastavlja tradicionalna politika Pravoslavne crkve, da u svojim rukama skupi što je moguće više vlasti, oslanjajući se po mogućnosti što jače na državnu vlast. Tako se državna vlast koja je bila u to doba u rukama velikog vezira, izjednačila s vlašću patrijarhe, a njihove rodbinske veze imale su za cilj da se pod plaštem turske vlasti proširi pravoslavlje.

Slijedećih pedesetak godina susreću se, prema turskim dokumentima, dvadeset i dva ponovljena pokušaja od strane Pravoslavne crkve i isto toliko franjevačkih obrana.

Na izgled bezopasne prepiske uz značajne novčane izdatke kriju iza sebe i velike štete. Kroz isti vremenski period dolazi do rušenja svih pet katoličkih samostana u Hercegovini, a djelomično i po Bosni i podizanje pravoslavnih na područjima gdje prije nisu postojali. Istočna Hercegovina polagano, ali ustrajno prelazi na pravoslavlje. Razlozi za to su:

1. uzurpiranje biskupskog sjedišta sa strane mrkanjskih biskupa,

2. nepohađanje vjernika koji su pod turskom upravom,

3. protjerivanje franjevaca koji su služili te duše već gotovo 350 godina i

4. manjak drugih svećenika.[11][11]

Stvaranje pakta između Srpske crkve i Turskog Carstva u to vrijeme imalo je okončati živost Vlaha koji su se raspršili po Balkanu i uništavati feudalne slavenske pokrajine. Državi je trebala usluga: treba preteći Vlahe da ne asimiliraju ostale narod. Pravoslavna crkva je preuzela na sebe ulogu da riješi taj problem. To je ona izvela vrlo uspješno: nestadoše oni kao takvi i žive još i danas u obliku srpstva. Na koncu konca patrijarh je bio država u državi, srpska država u osmanskoj carevini. Svoju Crkvu srpski je narod takvom osjećao i smatrao. Iz te duhovne sile povremeno se razvija regionalna vlast pojedinih vladika i mitropolita što će s vremenom dovesti do "vladičanstva" Crne Gore. Kao potvrdu dobro je prisjetiti se suda Sime Milutinovića koji u svojoj knjizi ističe: "Preuzvišeni mitropolit Rufim (vjerojatno Rufim I. 1593.-1639.) iskazao je pravoslavnoj vjeri posebnu uslugu, i ujedno je znatno unaprijedio srpstvo time, što je iz rimske vjere povratio na istočno pravoslavlje plemena Kučći, Bratonožiće i Drekaloviće. Ovi su malo prije toga od svećenika iz Albanije primamljeni na prijelaz u njihovu vjeru. Oni su naime susjedi Albanaca, a i sad se još sjedinjuju s njima po ženidbi, ali po nauci i zakletvi istoga mitropolite, na pametniji način nego prije; uzimaju naime njihove žene i danas još, ali im ne daju svoje; i tako je svaka muka rimske propagande uzalud."[12][12]

Nakon obnove Pećke patrijaršije sve su učestaliji i žešći napadi pravoslavaca na katolike. Slijedećih četrdesetak godina poznato je preko četrdeset (48) dokumenata – i prema tome vjerojatno na toliko progona, koji se odnose na iste akcije, ali na različitim područjima. Samo u pismohrani franjevačkog samostana u Zaostrogu čuvaju se četiri fermana sa sličnim sadržajem.

U fermanu Selima III. iz 1567. stoji: "sandžak-bezima bosanskog, kliškog, hercegovačkog i zvorničkog sandžaka i kadijama u tim sanžacima. Ranije su kadije Mostara i Skradina uputili mojoj Visokoj Porti pismo u kome su izvijestili slijedeće: 'Na šerijatski sud dolaze svećenici, koji stanuju u crkvama Ljubuški, Zaostrog, Makarska, Srebrenica i Hlevne (Livna) i ostali kršćani. pa su se potužili ovako: 'Od carskog osvojenja do ovog današnjeg dana patrijarsi, mitropoliti i episkopi grčkih i srpskih nevjernika nisu uzimali od nas poreze, niti su ni na koji način miješali se u naše crkve. Sada, međutim suprotno ranijem postupku traže od nas poreze, i suprotno šerijatu ulaze u naše crkve i posižu za njima, te nam vrše razna nasilja. Unatoč tome što mi u rukama imamo brojne fermane, kojim se to zabranjuje, oni to nisu poslušali, nego i dalje suprotno šerijatu i ustaljenom običaju miješaju se u to'.

Moj pokojni otac, da mu je laka zemlja, bio je izdao ferman ( u kome se kaže): 'Ako patrijarsi, mitropoliti i episkopi grčkih i srpskih nevjernika nisu od starine običavali, da uzimaju poreze od navedenih svećenika naroda katoličke vjere (frenk taifa), i ako nisu imali nikakvog prava, da se miješaju u njihove crkve, te ako je istina, da oni sada, suprotno šerijatu, ustaljenom običaju i fermanima, koje ovi imaju u rukama, traže od navedenih svećenika poreze, i upadaju u njihove crkve i posižu za njima, te ih na taj način zlostavljaju, to spriječi, i ne dopusti, da nitko ništa ne radi suprotno šerijatu, ustaljenom običaju i starom kanunu.'

Sada je na moju Portu poslan čovjek, koji moli, da se (taj ferman) obnovi. Stoga naređujem slijedeće: 'Kad stigne ovaj ferman, izvidite, pa ako oni posižu suprotno fermanima, koji su i ranije izdati, to zabranite, i ne dopustite, da nitko ne radi ništa, što je suprotno šerijatu i, starom ustaljenom običaju, i ranije izdatom carskom fermanu. One koji ne poslušaju, prekorite, a koji se budu suprotstavljali, zapišite i ovamo javite. Nemojte dozvoliti, da mi se ovi ponovno žale. Oslonite se na, moj časni znak…'"[13][13]

U prosincu 1575. sud mostarskog kadije opisuje nasilje mitropolite Savatina prema katolicima u zapadnoj Hercegovini. Savatin je silom utjerivao novčane pristojbe i činio nasilja. Fratri su, uz znatne novčane izdatke i tom prigodom uspjeli zaštiti katolike.[14][14]

U 17. stoljeću već poodavno započeta i uhodana praksa širenja jurisdikcije nad katoličkim pučanstvom nastavlja se. Samo prema podatcima iz arhiva Franjevačkog samostana u Fojnici sačuvani su fermani sa sličnim sadržajem iz godina: 1610., 1614., 1615., 1618.,1619., 1623., 1626., 1627., 1629., 1635., 1662., 1665., 1668., 1679. i 1689.[15][15] Taj popis se dopunja s hatišerifima i fermanima u korist katolika a proti pravoslavnima bijahu izdani u godinama: 1604., 1613., 1622., 1648., 1653., 1661., 1667., 1672., 1675., 1692., 1693., i 1697. Akcije se, češće ili rjeđe, susreće sve do 1870. godine.[16][16]

Godine 1660. makarski biskup fra Marijan Lišnjić opisuje osobne poteškoće s carigradskim patrijarhom i skupini Turaka koji su ga napadali i optuživali da priječi katolicima provođenje fermana da carigradskom patrijarhu priječi plaćanje poreza (bradarine). I to ne samo da brani katolicima, nego i svećenicima, fratrima i biskupima, koji odbijaju da se podlože carigradskom patrijarhu i da prihvate istočnjački obred. Biskup je naveo dvanaest svjedoka poimenično. Oni su jamčili za biskupa jednako kao i za svotu novca koja se mora platiti. Uza sveto bili su batinani skupa s biskupom i svaki je od njih, nakon što je bio batinan morao platiti po 3 škude po glavi. «Kako je dobro poznato vašim Uzoritostima, piše biskup Propagandi u Rim, da nije bilo njegove rodbine i ovih dobrih kršćana, ovaj put biskup sigurno ne bi izvukao živu glavu.»[17][17] Ovaj primjer što ga je doživio biskup koji je došao iz Makarske postavlja pitanje, kakvo li je onda bio odnos protivnika prema fratrima koji su sa svojim katolicima ovdje trajno živjeli.

Osim pritisaka i potražnji od katolika u Rami, u rujnu 1673. patrijarha traži i od biskupa da prizna njegovu jurisdikciju. "Uz to javljaju tužnu vijest, stoji u dokumentu od 8. rujna 1673. da se Gabela podložila, a imotski samostan je izgubio 80.000 baiachi (jaspri) tekućeg novca", a isto toliko su izgubili i duvanjski katolici. Da se zaštite od poteškoća, koje su se ponavljale "svake godine" franjevcima su pomagali dubrovački veleposlanici u Carigradu. Iz sedamnaestoga stoljeća poznato je 29 turskih dokumenata koji brane katolike od novih nasrtaja pravoslavnih crkvenih veledostojnika.

U drugoj polovici XVII. stoljeća u unutrašnjosti Crne Gore nema više ni traga katolicizmu. Bez svojih svećenika, napadani i proganjani, katolici su silom prigrlili pravoslavlje ili, što se dogodilo u manjem broju islam. Nije isključeno da je maleni dio ovih "Turaka" kasnije prešao na pravoslavlje kad im je za vrijeme mitropolita Danila 1707. ili 1709. godine ostavljen izbor između sigurno smrti ili krst.[18][18]

4. Daljnje navale

U tom stoljeću spominje se i pokušaj "unije" Pravoslavne crkve iz Hercegovine s katoličkom. Primjerice prije 7. ožujka 1661. iguman manastira Tvrdoš stigao je u Rim s pismom svoga brata mitropolite Vasilija. Priznali su jedinstvo.[19][19] Iguman je zatražio:

1. kakav nabožni dar s odgovorom na Vasilijevo pismo

2. preporuku kršćanskim vladarima

3. novčanu pomoć za putne troškove

4. predlaže da dvojica njihovih studenata budu primljena u rimski kolegij na daljnji studij.[20][20]

Biskup Ogramić je oko 1670. godine razotkrio Propagandi namjere pravoslavnih monaha i upozorio da njihov dolazak u Rim nema za cilj izraz poslušnosti papi, nego da dobiju novčanu pomoć i darove od istog pape. Kaleže zatim prodaju Turcima pa istim Turcima govore isto što i drugim rečenim našim katolicima, to jest da im papa daje porez kao podložnik njihova patrijarha, i da još više, isti papa zapovijeda, da isto to činimo i mi ostali latini (katolici). S novcem što ga dobiju zatim idu u Carigrad i kupuju od Porte fermane protiv bijednih katolika. Oni tvrde da papini skudi (novac) više mogu, nego sav ostali novac, na primjer "da više mogu učiniti protiv istih katolika s deset papinih skudi, nego s tisuću drugih". Biskup Ogramić, konačno, je naglasio da navedena akcija ide na "veliku sablazan i štetu među onim pobožnim vjernicima".[21][21]

I u 18. stoljeću se uhodana praksa Pravoslavne crkve nastavlja. Budući da pravoslavnoj hijerarhiji nije uspjelo katolike potčiniti, ona je uvijek iznovice nastojala barem im naškoditi, pri čemu zloća igraše svoju gadljivu ulogu. U pastirskom pismu od 17. veljače 1777. biskup fra Marko Dobretić piše: "Budući u ovoj tužnoj provinciji živimo, među nevjernicima i, što je još daleko gore, među raskolnicima koji nas pred sudovima tako kleveću da svojim napadima nadmašuju i samoga đavla, htijući nas podjarmiti i naša svetišta uvaliti u svakovrstan jad, spremni da nas globama i pljenidbama pozivaju na odgovornost".[22][22]

Fra Filip Lastrić je naveo četiri slučaja.[23][23] U posljednjem i sam je branio katolike i, uz ogromne novčane izdatke, uspio ih obraniti. Tragove ovoga nastojanja Grčke i Srpske crkve moguće je uvijek iznovice otkriti čak i u službenim dokumentima što ih je, kako u korist pravoslavaca tako i radi zaštite katolika, izdavala Visoka Porta.[24][24]

Tako 1779. godine hercegovački mitropolita pokušava podložiti katolike kadiluka Trebinje, Blagaj, Mostar, Ljbuški i Duvno pod jurisdikciju Pravoslavne crkve. Zahvaljujući franjevačkoj budnosti, novčanim izdatcima ali i podmićivanjem mitropolita, kao i mostarski vladika su odbijeni.[25][25]

Pravoslavci su željeli isposlovati odobrenje, koje bi im dopuštalo slaviti svoje bogoslužje u katoličkim crkvama, u njima propovijedati katoličkome puku itd. [26][26]

Z a k l j u č a k

Srpska država, narod i crkva bili su jedan organizam koji je od boja na Kosovu (1389.) počeo proživljavati odvojenost. Nakon boja na Kosovu južni Slaveni su osjećali da im se radi o glavi, stoga je Tvrtko poslao jači odred vojske u pomoć Srbima, a i Hrvati sa sjevera priskaču u pomoć odredom vojske. Međutim, ta pomoć je bila uzaludna. Srpska se država raspala na državice, a one su se postepeno rastvarale i pretvarale u turske pokrajine. Padom Smedereva 1459. zamrla je nada u skoro oživljavanje i ujedinjenje države, a osvajanjem Zete 1499. i posljednji ostatak nekadašnje države dođe pod osmansku vlast. Srpski narod s vjerom i crkvenim ustrojstvom primljenim od Bizanta, rastakao se na razne strane. Kad se ima na umu da je srpski narod potpao pod osmansku vlast prije nego hrvatski narod, i u većem dijelu ostao dalje pod istom vlašću, mogli bismo pomisliti da su Osmanlije više tlačili Srbe nego Hrvate. Sudeći po povijesnim izvorima i samim događajima, stvari stoje drukčije. Dok su Hrvati stalno i dosljedno provodili politiku nepopustljivog otpora, dotle su Srbi vrlo rano započeli s oportunom politikom kolebanja. Prije svega pada na pamet ona njihova politika ženidbe: Olivera, kći pokojnog cara Lazara, udaje se za sultana Bajazita, a Mara, kći despota Đorđa Lazarevića, udaje se za sultana Murata. Zatim slijedi politika vjernih vazala i crkvena politika koja je dobila neku naklonost, privilegije i prešla u inicijativu. Prema svjedočanstvima srpskih povjesničara njihova je Crkva priznala Osmanlijama vlast, prihvatila kompromis i sklopila neki pakt, a vjerojatno dobila u prilog i koji sultanov dokument. Pravoslavna crkva je sa svom ozbiljnošću nastojala obilno iskoristiti svoj pravno i stvarno povoljni položaj u osmanskome carstvu napadajući katoličke interese.[27][27] Ona je trajno, posebno nakon obnove Pećke patrijaršije nastojala prisiliti katolike da im plaćaju crkvene namete. Provedbu tog pothvata omogućavali su joj sultanovi iskazi (fermani i berati), zatim turski sudovi – kao i fizička prisila osmanskog državnog aparata.

Osmanska bujica vrlo brzo se razlila preko ruševina srpske države i stala nadirati kroz sve pukotine u Bosansku državu. Stanovništvo je žrtvovalo nezavisnost i slobodu. Godine 1463. pade Bosna, a 1482. i posljednji predjeli Hercegovine pod turski zulum. Crkva u Bosni i Hercegovini, napuštena od biskupa koji se već skloniše izvan njezinih granica, ostala je na franjevcima koji su uspjeli pravno – na temelju ahdname utemeljiti svoju nazočnost.

Generalni pohoditelj fra Ivan de Vietri, nakon što je obišao područje koje su pastorizirali franjevci Bosne Srebrene 1708. pismeno je obavijestio Propagandu: "Neću opisivati patnje, koje su kroz navedeno vrijeme trpjeli redovnici (sv. Franje) u službi Boga i sv. vjere, jer nažalost ne bih imao snage pisati, nego radije plakati i suze roniti. Ali, kao svećenik, premda nedostojan, kažem istinito da u tim krajevima nema pedlja zemlje, koji nije natopljen krvlju siromašnih fratara. Tu istinu potvrđuju ne samo ljetopisi spomenute provincije (Bosne Srebrene), nego to dokazuju oni oronuli starci, od kojih je jedan hrom zbog batina, drugi pun rana što ih je primio od Turaka, a treći čvrsto uz krevet privezan. Nju dokazuju i sami samostani, koji su bili ne samo jedanput, nego i više puta od Turaka paljeni, a s njima mnogi redovnici ranjeni…. Hoću reći samo Bog i onaj , tko je bio u ovim zemljama, zna znoj koji pada s čela redovnika sv. Franje…"[28][28] Provincijal fra Bone Benić napisao je 1768. Propagandi slijedeće: "Mi smo u Bosni (i Hercegovini) među dvije vatre, koje uvijek gore: s jedne strane Turci, a s druge Grci pravoslavni. Prvi govore: Da nema fratara u našoj državi, sav bi ovaj narod bio muhamedanski; a drugi tvrde: Da nema ovdje fratara, sav bi ovaj narod, koji je danas latinski (katolički), bio grčki (pravoslavni)."[29][29]

Lastrić otvoreno kaže: "Mi u njima imamo ljuće dušmane nego li su sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi na tome, da nas sprave pod svoju vlast"[30][30]

Bogu hvala, ni jednima ni drugima se planovi nisu ispunili ni tijekom osamnaestoga stoljeća. Nažalost, katolici su u pojedinim područjima gubili teren i crkvene objekte u korist pravoslavaca. Tako priraštaj pravoslavaca u Bosni i Hercegovini nakon turske okupacije, a posebno nakon obnove Pećke patrijaršije bijaše stalno sve više i više pospješivan. Turcima se to moglo činiti pogodnim, a ponekad oni su se ponašali i posve indiferentnim.

[31][1] Opširnije usp. Andrija Nikić, Franjevci – zaštitnici naših katolika pod osmanlijskom vlašću (do 1597). Tavelić,, XXI/1981., br. 1., str. 9.-18.; Andrija Nikić, Specifičnost crkvenih prilika u Hercegovini u 17. st. Zbornik predavanja Znanstvenog skupa u Subotici 12.-14. VIII. 1986. Subotica, 1987., str. 19.-47. i Isti, Franjevci u Hercegovini u doba fra Matije Divkovića (1563.-1631.). Mostar 1985. – prijevod fermana na str. 41.-45.

[32][2] "Pisano dne 15. šabana 1104. (1693.) godine u logoru polja Bilegrada." Arhiv Hercegovine u Mostaru, Acta Turcarum, br. 2/73. Preslik u Franjevačkom arhivu u Mostaru god. 1693.

[33][3] Tu misao preuzima Ivo Pilar pod pseudonimom: L. von Su'dland, Južnoslavensko pitanje. Izd. Matice hrvatske, 1943., od povjesničara Stanoja Stanojevića, str. 273.

[34][4] O franjevačkim mučenicima usp.: Andrija Nikić, Mučenici Franjevačke provincije Bosne Srebrene između 1513. i 1613. Tavelić, 21/1981., br. 2., str. 38.-41. i Isti, Mučenici Franjevačke provincije Bosne Srebrene između god. 1617. i 1878. Tavelić, 22/1982., br. 1., str. 9.-12. i Isti, Hercegovački franjevački mučenici (1524.-1945.). Mostar 1992.

[35][5] Izd. Orijentalni Institut, Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovčaki, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski sandžak .. . Sarajevo 1957.

[36][6] Andrija Nikić, Hercegovački franjevački mučenici (1524.-1945.). Mostar, 1992.

[37][7] Očekivat je objavljivanje dokumenata s takvom tematikom iz pismohrana Pravoslavne crkve i pismohrana pojedinih sultana.

[38][8] H. Šabanović, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine 15. stoljeća. Istorijsko-pravni zbornik, sv,.2 (1949.), str. 198. i A. Nikić, Franjevci – zaštitnici naših katolika pod osmanlijskom vlašću (do 1597). Tavelić,, XXI/1981., br. 1., str. 14.-18.

[39][9] Već odavno se sumnja u autentičnost glasovite Ahdname što se čuva u franjevačkom samostanu u Fojnici. Tim pitanjem posebno su se bavili povjesničari: H. Šabanović, Josip Matasović, Dominik Mandić i Vančo Boškov. Na koncu se može reći: Fojnička ahdnama je nestala vrlo rano. Najvažnije odredbe iz te ahd-name sačuvane su u jednom fermanu sultana Bajazita II, iz 1483. godine. Taj tekst fermana poslužio je kao podloga za izradu sadašnje ahd-name. Prema tome današnja Fojnička ahd-nama je falsifikat koji je nastao u XVI. stoljeću – upravo u vrijeme kada je stanje franjevaca i katolika bilo gotovo neizdrživo jer su se našli između dvije vatre – muslimana i pravoslavaca - koje trajno gore. Usp. V. Boškov. Pitanje autentičnosti Fojničke Ahd-name Mehmeda II iz 1463, godine. Godišnjak Društva istoričara BiH, XXVIII-XXX/1979., str. 87.-103.

[40][10] Prema Stanojeviću, pod Pećku patrijaršiju su potpale sve srpske zemlje, a to su: veći dio Srbije, čitava Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Slavonija, veći dio Hrvatske i čitava južna i srednja Ugarska – sve do iznad Pešte.

[41][11] Arhiv Propagande, Scritture originali riferite nelle Congregazioni Generali, sv. 262., ff. 189r-192v i sv. 152., f. 205rv. Primjerice biskup Andrijašević izvještava Kongregaciju De propagande fide 1627. da je u Popovu bilo "nema ni 50 godina 380 (katoličkih) kuća, i jer nisu imali svoga pastira biskupa prešli su na pravoslavlje. A od 12 (katoličkih) crkava 4 su prisvojili i zauzeli pravoslavci…" SOCG, sv. 46., f 263r.

[42][12] Andrija Nikić, Franjevci – zaštitnici naših katolika…, str. 17. O prelasku na pravoslavlje pisali su Krunoslav Draganović, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog područja u vrijeme vladavine Turaka. Mostar 1991. i Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Rim 1968. Na propuste kod dr. Krunoslava Draganovića upozorio je: Andrija Nikić, Prešućeni uzrok u knjizi 'Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje'… Mostariensia, br. 6 (Mostar, 1997.), str. 93.-107.

[43][13] Arhiv Franjevačkog samostana u Zaostrogu, Acta Turcarum, br. 54. Na poleđini je zapisno: "Ovo e hućum po četiri sandžaka za patriarku, za fratre i za… paša cara Selima." Noviji zapis: "Emre da frattrrio nisu podložni vladici i biskupom romskom, onostranskim". Ostala tri fermanu su arhivirani: br. 52., 62., i 63. U fermanu iz 1575. (br. 62.) poimenično se spominje Duvno, te knezovi:Pavao sin Stipanov iz sela Duvno, Nikola sin Žuje iz Vinac i Petar sin Matije iz sela Grude, zatim knezovi iz Mostarskog kadiluka. Među protivnicima spominje se "… kaluđer po imenu Salvatije, koji je mitropolit, ide po carevoj zemlji sa 12 konjanika i uzima od nas i od svakoga sela po 15, po 20, pa i više (do 30) groša, a mnoge od nas i na muke stavljaju… Navedeni je kaluđer objesio o konopac redovnika po imenu fra Ivan" , a nevjernici koji su uz njega… udaraju žene u trbuh kladeći se da će biti muško dijete. Oni su prisilili ženu iz sela Uzarići, u župi Blato da pobaci sina i oteli joj robu.

[44][14] D. Mandić, Acta franciscana…, Mostar, 1934., str.32.-34.

[45][15] Josip Matasović, Fojnička regesta…, br. 13., 17.,20.,22., 34.,39.,41.,44.-46., 50.,52.,te 208., 233., 238., 267., 296… Krunoslav Draganović, Masovni prijelazi… str. 98. Usp. Andrija Nikić, Prešućeni uzrok... u knjizi Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje. Mostariensia, br. 6. (1991.), str. 93.-107. i Isti, Specifičnost crkvenih prilika u Hercegovini u 17. st. Zbornik … u Subotici 12.-14. VIII. 1986., str. 39.-43.

[46][16] Isto, str. 99. Uz podatke iz fojničog arhiva Draganović navodi i nove izvore.

[47][17] Arhiv Propagande, SOCG, sv. 436., ff.498r.-499v.

[48][18] Nikić, Franjevci – zaštitnici naših katolika …, str. 18. citirano kod Draganovića, str. 54.

[49][19] Arhiv Propagande, SOCG, sv. 125., ff. 330r- 353r. Tu se nalaze originali i prijevod odgovarajućih dopisa i ispovijesti vjere. Usp. ff. 344r i 345v, te Acta, sv. 29.,ff. 58r-59r. Kaluđeri iz Mileševa su odlučili izraziti poslušnost Papi (SOCG., sv. 474., f. 523rv). A kaluđeri iz Žitomislića su 1682. poslali svoga igumana da izrazi poslušnost (Acta, sv. 55., ff. 17v-18r i SOCG, sv. 492., f. 85r.

[50][20] Arhiv Propagande, Acta, sv. 29, ff. 58r-59r; sv. 30, f. 23v. Sažetak slijedi iz zapisanih odgovora.

[51][21] Arhiv Propagande, SOCG., sv. 459., f. 127rv. Usp. SOCG, sv. 436., ff. 188rv i 186+188r prijevod. Preporuka biskupa Primia (Prvića?) nalazi se na ff 183rv i 184rv.

[52][22] Julijan Jelenić, Izvori za kulturnu povijest franjevaca Bosne Srebreničke. Sarajevo 1912., str. 50.-51. citirano prema Draganioviću, str. 104.

[53][23] Filip Lastrić, Pregled povijesti Bosanske provincije. Sarajevo 1977. priredio dr. fra Andrija Zirdum. Odgovarajuće poglavlje fra Filip je naslovio: Nevolje pretrpljene zbog bezdušnosti i spletkarenja Grka, , str. 91-92.

[54][24] Usp. A. Nikić, Lastrićev opis obrane katolika od pretenzija Pravoslavne crkve, Zbornik o fra Filipu Lastriću Oćevcu u povodu 300. obljetnice rođenja, Mostar, 2000., str. 157.-178.Fojnička regesta, br. 172., 233 i 546.; Dominik Mandić, Acta Hercegovinae… Mostar 1934., br. 209. i K. Draganović, Masovni prijelazi.., str. 105.

[55][25] Usp. Ćiro Truhelka, Studije o podrijetlu (etnološka razmatranja iz BiH), Zagreb, 1941., str. 39.-40.

[56][26] Arhiv propagande, SC, Bosnia, sv. 2., f. 97r.

[57][27] Posebice je zanimljivo pismo carigradskoga patrijarha Genadija II. (1454.-1457.) sinajskom monahu Maksimu, svjetovnim imenom Sofijanu (Migne, Patrologia Graeca, sv. 160., str. 304.). U tome pismu patrijarh izvješćuje "de episcopo Bosniae, qui multos ex latinae religionis hominibus ad fidem Ecclesiae Graece adducebat; de Chartzrega (Herceg Stjepan Vukčić – Kosača u Hercegovini) principe, quem ad eandem adducere idem episcopus conabatur…" Tako je već davno Pravoslavna crkva počela s promićbom među našim katolicima.

[58][28] Arhiv Propagande, SC, Bosnia, sv. 5., f.2

[59][29] Isto, sv. 6., f. 210r. To je simbolično izrazio Krunoslav Draganović riječima: "Ujaci su tada sv. misu slavili s kaležom od drveta, a ujaci su bili od zlata!"

[60][30] Usp. D. Farlati, Illyricum sacrum, sv. IV., str. 87.

Prof. dr. fra Andrija Nikić

- 23:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	prosinac, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Komentari On/Off

Zajedništvo

Hrvati trebaju više poštivati načelo zajedništva i pridružiti se, i rješenje je tu, uvijek je tako i bilo, jer jedinstvo je odraz reda, tj. snaga. Kada se zlo očituje, u pitanju je jedinstvo – zajedništvo jedne zajednice. Dakle, pored zajedničkog angažiranja za opće dobro zlo ne može opstati i evo odgovora za sve navedene probleme.

DONIRAJ
Pomozite rad Stranke hrvatskog zajedništva.
Donacije možete izvršiti uplatom sredstava na račun:
HR422390001 - 1100374681
BIC / SWIFT: HPBZHR2X
Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo
Zagreb, Jurišićeva 4
u korist:
Stranke hrvatskog zajedništva
Đure Basaričeka 12
23 000 Zadar
OIB: 36372094522

STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA – SHZ

PREDSJEDNIK SHZ-a
mr.sc.Miljenko Marić, dipl.iur.

POTPREDSJEDNICI SHZ-a :
Pero Antunović, dipl.iur.
Jozo Marunica

e-mail adresa: shzzadar@gmail.com
http://shzzadar.blog.hr/
https://www.facebook.com/Stranka-hrvatskog-zajedni%C5%A1tva-944262495628175/timeline/

CILJEVI I NAČELA DJELOVANJA STRANKE HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA

(1) SHZ je osnovana radi stvaranja boljih uvjeta života Hrvata i ostalih građana u RH.
(2) SHZ će poticati svakog pojedninca u RH da žrtvovanjem – angažiranjem – djelovanjem, doprinese općem dobru u RH.
(3) SHZ će poticati Hrvate i ostale građane u RH na samokritiku i kritiku.
(4) SHZ će poticati na samoinicijativu i inicijativu Hrvate i ostale građane u RH.
(5) Osnovna zadaća SHZ-a jest vratiti samopouzdanje Hrvatima i ostalim građanima RH.
(6) SHZ će poticati na red i rad, u skladu s moralnim vrijednostima, radi zadovoljstva što je smisao života na Zemlji.
(7) SHZ će poticati na zajedništvo iseljenih Hrvata i Hrvata u domovini radi općeg dobra naroda.
(8) SHZ će poticati svakog Hrvata i građanina RH na uzorno djelovanje, prema kršćanskim i moralnim načelima.

Linkovi
Braniteljski forum
Braniteljski portal
057info.hr
dnevno.hr
Makarska Post
Pokret za preporod hrvatskog duha
ezadar.hr
Zadarski list
tjedno.hr
zadardanas.hr

Hrvatski grb je simbol Hrvata kroz povijest
Današnji hrvatski prepravljeni grb uglavnom prezentira hrvatski duh. Za konstatirati je kako je formom od misaone sfere degradirao u osjetilnu. Diverzija se dogodila inverzijom; kada je početno bijelo polje zamijenjeno crvenim na šahovnici od dvadeset i pet polja, od trinaest bijelih i dvanaest crvenih, točno za dvadeset pet suglasnika hrvatskoga jezika.

Diverzija se dogodila i u sadržaju tj. od misli preko riječi do djela točno onda kada se krenulo sa crvenog polja, što je rezultiralo da se na vrh najdomišljajnijeg grba na Zemlji postave životinje koje simboliziraju puku osjetilnost.

Od samog iskona uvijek, zbog smisla, počinjalo se s bijeloga polja mislima pomoću glasova (slova) činiti riječ koja bi adekvatno sačinjena djelom pokazala i potvrđivala čovjeka. Kako je po Stvoritelju nastao čovjek tako je i izvorni hrvatski grb simbolično potvrđivao i slavio život.

Dakle, izvorni neprepravljeni hrvatski grb bio je slika i odraz čiste ideje – duha i riječi koja je spajala čovjeka s Apsolutnom idejom – Bogom, samim izvorom čovjeka. Dvadeset pet polja za dvadeset i pet suglasnika hrvatskoga jezika smješteno je na ploči oblika velikog slova U samoglasnika hrvatske abecede, koje je za Hrvate simboliziralo ustajanje, potom kretanje što je za čovjeka život i živjeti. Slovo U Hrvatima je i kao potkova simbol za sreću. A iz kuta ukusa, estetski valovite linije najviše se mile duši čovjeka od kakvih je sačinjeno i slovo U.

To svjedoči da su Hrvati kao narod i kao kršćani adekvatno evoluirali po Novom zavjetu, kao odrazu duha, po mudrosti čovjeka kao odrazu razuma; spoznalo se da se zlo pomoću zla ne uništava već potencira. Isus Novim zavjetom ističe čovjeka kao razumno biće koje praštajući drugom čovjeku jest više u funkciji života. Ovo sve skupa može se iščitati u starom nemodificiranom hrvatskom grbu, koji je po formi još više po sadržaju toliko poticajan u pravcu dobra – života.

Međutim u srazu kako su Hrvati zaboravljali poruke svoga grba – tako su okupatori mijenjali formu hrvatskog grba pa se tako izgubio prvobitni smisao. Na kraju hrvatski grb kakav je danas, uglavnom je po volji i spoznaji Hrvata, što je odraz uvjeta i . . . . ali i dovoljan razlog za dekadentno stanje na terenu. I dovoljan razlog za veselje Hrvatima jer su spoznali uzroke vlastitog posrtanja: privid kao odraz osjetilnosti zagospodario je Hrvatom, dakle stari hrvatski grb je odraz razuma isto kao što je verzija modernog grba odraz osjetilnosti.

Očito zbog privida, Hrvat zapostavlja smisao – život kakav priliči čovjeku, zaboravlja da duša, djeca i ognjište zahtijevaju i potiču k vječnom životu. Zato duša, djeca i ognjište, potrebuju činjenu urednost što je po angažiranju adekvatno, pravedno kakva god je . . . Eksploatatori su se ustajali i pozivali samo materiju, po volji - u osjetilnoj sferi na konačnom putu postali smrtni i tako izgubili smisao na putu beskonačnom. Dok se okupatori ustaše zbog porobljavanja, porobljeni su se ustajali protiv eksploatatora, važno je i pojasniti zašto se tko ustajao.

Eksploatatori, porobljavajući obično zbog žena i zlata kao odraza osjetilnosti, određuju svoju propast, kao i narod koji mu dopusti da ga porobi. Na tuđem ognjištu to čini navikavajući na modu i neku emancipaciju, što je uvijek kao odraz osjetilnosti, lukavošću zavodi po prividu i ostavlja pustoš. Tako su žena i muškarac suodgovorni za jadno stanje u koje su dovedeni po nekom okupatoru, obično kada osjetilnost, umjesto duhovnosti zauzme prvo mjesto, što se danas pokazuje i preko hrvatskog grba.

Čovjek prije svega kao duhovno biće kreće s bijelog polja koje simbolizira čistoću, tako otvarajući se dobronamjerno na zemlji podržava bit čovjeka, dakle u biti podržava bitno, zboreći čuva drugog čovjeka i sebe – konkretno. Dakle, to može kada duhovnošću - mudrošću pomoću riječi kontrolira potencijalno osjetilnog čovjeka.

Ovim slijedom redanjem čovjek spozna da je utoliko jak koliko je zaslužio dok prašta i spašava, što je pravedno i priliči uspravno - dostojnom stilu, da se tek od misli preko riječi poznaje po imenu što je i konkretno biće na Zemlji, uglavnom sve skupa čovjeku i mističnost. Spoznavajući se, sam sebe čovjek tako nagrađuje i pravda prema iskonskim pravilima.
Dakle, na ognjištu, po Ocu nastaviti promišljati kako činiti od glasova riječ kojom se dobro poziva što je predradnja čovjeku na putu za vječnost. Tko se angažira za život ima život, što je njegova sudbina po činjenju, ukoliko mislima djela usklađujemo po riječima kao vezom Stvoritelj - čovjek.

Tako se čovjeku i čini kako pravilno djelujući zarađuje za vječno, dok nečovjeku kako sve čini zbog materijalnog, nesvjestan na putu konačnosti. Koliko čovjek drugom čovjeku činjenjem pokušava pomoći, samokritički treba poći od sebe, povezan riječju – i brigom za čovjeka i svoju zajednicu, tako pomažući osvješćuje se, a želje se ostvaruju na kraju. A ova pravila vrijede i za zajednice na Zemlji jer imaju svoj izvor u Jednom zajedničkom.

Čovjeku pripada brižnost i težnja za većom spoznajom dok kategoričnost pripada samo Bogu. Jer čovjek je biće uvjeta u harmoniji koju i ne poznaje puno, ni sebe kao odraz uvjeta o kojima i dalje ovisi a o kojima previše ne brine, što je pokazatelj osjećaja za bitno. A sve je tu i pored iskustva opet nas vara osjetilnost, materijalno šarenilo.

Čovjek sebe ne shvaća kao dar – datost, da su svaki pojedinac i svaka zajednica utkani brižno u harmoniji skupa u Jedno. Uvjetovani su uvjeti, a čovjek koji ih svojim učešćem tvori sam je po slobodnoj volji uzrok i posljedica dobra. Također isto pravilo vrijedi za zajednicu ili zajednice na Zemlji, od misli – riječi – djela, ukoliko spoznaje nema, Oprosti im Oče jer ne znaju što čine . . . . Stvoritelj kao iskon . . . Oče naš je pjesma najbolja kada čovjeku nedostaje spoznaja . . . spasit će ga vjera, spasit će ga mudrost kao odraz razuma.

Hrvatski grb odraz je duha preko riječi i mudrosti Hrvata, što je i odraz sačinjenih uvjeta dok se činilo tako. Konkretno svaki Hrvat trebao bi vidjeti krajeve od Nina do Knina preko Donjeg Lapca do Bihaća, put hrvatskih kraljeva. Na spomenutim područjima se iskristalizirao grb kao odraz hrvatske duhovnosti. Ali nakon nestanka loze kraljeva hrvatske krvi, područja od Nina do Knina kako sa zapada tako i s istoka toliko su okupatori ugnjetavali hrvatski narod da se može i preko današnjeg hrvatskog grba pokazati koliko su pritiskali hrvatsku dušu.

Stoga bi se danas crkvene institucije u Hrvatskoj skupa s Hrvatima trebale bez odlaganja pobrinuti i angažirati da se zadarska nadbiskupija iz Vatikana vrati i ustoliči u Kninu - Zagreb. A hrvatska svjetovna vlast s hrvatskim narodom da se dodatno angažira za oživljavanje najljepših hrvatskih krajeva . . . . . dužnost nam je vratiti se na pravi put upravo tamo gdje smo skrenuli s pravog puta k Izvoru.

Neka ova ideja znači spoznatu nužnost za ovo podneblje, jer je spoznata od strane Hrvata i realno viđena, ali i poticajna u ime dobra za one koji imaju mrenu osjetilnosti na duši pa ne vide kao ljudi. Ova ideja Hrvate upućuje po spoznaji na veću budnost, zbog dosadašnjih nagomilanih pritisaka, ali i daljnjih pretenzija (nekih zajednica vođenih osjetilnošću – pomoću križara) prema ovim područjima, da se zbog svekolikih uvjeta dostojnih čovjeka trebaju dodatno angažirati u ime života, prije svega duhovnog.

Pokret za preporod hrvatskog duha i poticanje nataliteta u Hrvatskoj – ŽIVOT

SREDSTVA ZA JAVNO INFORMIRANJE - ŠTO JE TO I KOME SLUŽE
Posljedica je odraz uzroka, tako je uvijek bilo. Eksploatator, brojčano manjina, uglavnom lijevim predznakom, dok vara jedan narod i pomoću sredstava za javno informiranje i psihologijom za mase, ponižava i navikava ga s ciljem da mu služi.

Ispiranjem mozgova i protiv logike zdravog razuma, trovačima je cilj da čovjek – narod posumnja u očigledno, što je jednako masakriranje duše, urušavanje života.

Tendenciozni trovači naroda organizirano, pomoću propagande preko stranaka ulaze u tuđa dvorišta s namjerom da ih opljačkaju. Zapravo to su varalice, kojima stranke služe kao maske, uglavnom to rade da se svojom lukavošću nametnu jednom narodu kao eksploatatori, tj. lopovi, prema zakonima prilagođenim samo sebi i svojim namjerama.

Dakle, manjine pomoću stranaka svojim sredstvima za javno informiranje, propagandom iz kuhinje psihologije za „mase“, nakon ispiranja mozgova narod navikavanjem pripreme za robove. Ovako drzak stil pomoću tehnike, kojom se služe eksploatatori, Hrvati nisu osjetili kroz cijelu svoju povijest.

Što hoće gospodari medija, tko ih poziva i tko treba njihovu propagandu?
Gospodare medija i njihovo tendenciozno djelovanje treba podvrgnuti najoštrijoj kritici, zastupnici su nereda kada tendenciozno uvjeravaju u korist svoje manjine, koju kao i nesvjesne Hrvate zanimaju samo osobni interesi – koristi, do kojih dolaze prevarom pomoću sredstava za javno informiranje.

Stratezi stranaka u Hrvatskoj znaju da tko ima sredstva za javno informiranje „može imati“ glasove od pojedinaca, koje su uvjerili u prazne priče.

Hrvati, predstavnici stranaka, nisu svjesni da su progutali otrovnu udicu dok tako razbijaju zajedništvo, jer nisu spoznali da sredstva za javno informiranje TV, radio i novine na ovaj način ne pogoduju hrvatskom narodu kao većini u Hrvatskoj, pokazalo se da nisu ni stvarana zbog hrvatskog općeg dobra, radi pozitivnih poticanja, navikavanja na samoinicijativu, a njihov stil ne potiče na zdravu konkurenciju. Naprotiv, manjina - uljezi navikavanjem, propagandom preko sredstava za javno informiranje uvjeri narod pa vjeruje – podzemlju, trovačima duša koji poruše samopouzdanje, život, veselje - osmjeh.

Ustrojstva svjetovnih i duhovnih institucija, uglavnom produciraju oholost vođa i mržnju prema drugim grupacijama – opoziciji, a ne zdravu konkurenciju u pravcu općeg dobra. Zapravo su kamen oko vrata narodu kojim upravljaju. Zato se mora promisliti, pronaći specifično rješenje za svaki narod - zajednicu, u skladu s njezinom spoznajom.

Dobar glas se daleko čuje, uvijek kao odraz dobrih djela; kao što se loš glas čuje, kao odraz loših djela. Dakle, čovjek je tu između dobra i zla. Nažalost, laž potakne čovjeka u pravcu nedjela naročito pomoću sredstava za javno propagiranje, što stvara nered.
Ipak, čovjeku je uvijek tu na raspolaganju prirodan način informiranja – komuniciranja: da se od čovjeka do čovjeka pomoću riječi – govora prenosi poruka, čak brže nego preko tendenciozno umjetnih sredstava za javno informiranje koja su usmjerena protiv općeg dobra jednog naroda, a u raskoraku s idejom stvaraju nedjela, nemaju temelja pa samo krivo zbore.

Obično govornu poruku, informaciju između dva čovjeka prekidaju pomoću straha, oruđa manjine, kad im se dozvoli. Ukoliko se narodu nametnu lažima pomoću sredstava za javna informiranja, pojedince raznim pritiscima izopćuju iz javnog života. Kada zlo pojedinca istrgne iz općeg dobra - zajednice nema mu spasa, a čemu najviše doprinesu sredstva za javno informiranje iz kuhinje podzemlja za narušavanje, tj. zaustavljanje života, daha - glasa, eto zašto je čovjeku dužnost svjedočiti za život.

Dakle, čovjek – čovjeku porukom čuva temelje života dok kao mediji prenose poruke pomoću riječi. Ukoliko ovlada nered čovjeku se pomoću laži i straha prekida prirodan način širenja poruke, s ciljem da se uruši život. Tako otrgnuta čovjeka od života – ideje, obmanjuju prividom, maglom dok djeluju pomoću sredstava za javno informiranje u pravcu svjetovno – konačnom, protiv života.

Dakle, tumačenje ideje dužnost je mudraca, a ne osjetilno - lukavih kojima su oruđa baklje i tehnička sredstva za propagandu radi obezglavljivanja naroda, jer se čovjekom koriste kao stvarima po standardima tehnike što guši život; pomutnjom, neredom, neskladom iscrpljuju narod.

Mudrace kao prepreku, tvorci umjetnih medija lukavo svim sredstvima desetkuju, što se kroz povijest organizirano ponavlja iz raznih institucija. Činjenica je da institucijama kojima upravljaju manjine smeta urednost kao osnova života. Dakle, život je prepreka podzemlju koje napada dok zavarava bakljama i pomoću sredstvima za javno informiranje koja su pod kontrolom bakljonoša, a što je za osvješćen narod prozrijeto. Ustvari, istina je da su bakljonoše konačna slabost bez ideja, kakvi jesu tako i čine i ostavljaju trag za vidjeti.

Doista, podzemlje kao posljedica nereda u Hrvatskoj, zbog nedostatka djela očigledno plasiraju laži iz duhovnih i svjetovnih institucija, nisu svjesni da su zaboravili Stvoritelja, pa su bez ideja, temelja i snage i zato su protiv života.

Uglavnom u hrvatskim institucijama, duhovnoj i svjetovnoj hijerarhiji proporcijalno funkcijama se laže, što se nažalost loše odražava na opće dobro, jer nisu na strani života. Dakle, u Hrvatskoj duhovne i svjetovne „elite“ ne funkcioniraju prema dužnostima u pravcu općeg dobra, što prikrivaju lažima pomoću sredstava za javno informiranje koja i kontroliraju dok vladaju narodom.

Problem je u definiranju a ne prikazivanju stvarnosti, koji mogu riješiti samo nevladajuće profesionalne elite. Narod nije ono kako ga okupator – eksploatator definira, već realno kada čovjek spozna da nije samo sjena pa o životu brine.

Pokret za preporod hrvatskog duha i
poticanje nataliteta u Hrvatskoj
ŽIVOT

BRANITELJI PROŠLOSTI, SADAŠNJOSTI I BUDUĆNOSTI

Hrvati, u ratovima, kroz svoju prošlost, su imali kvalitetne branitelje, uzorne, ali i janjičare koje su odabirali okupatori. Dakle, evidentirano je da su hrvatski branitelji kroz povijest, kako kada, bili dobri vatrogasci požara na hrvatskom prostoru, uglavnom slabi u preventivama pa vatra, kao iskonsko sredstvo za čišćenje, često se javljala na ovim prostorima u svojoj funkciji.

Branitelj, tko je to?
Branitelj zastupa, brani u ratu od potencijalnog okupatora, brani svoju zemlju, svoj narod i sebe.

Veteran, tko je to?
Veteran je isluženi vojnik, stari ratnik, borac iz bivšeg rata. Konkretno, hrvatski branitelji u zadnjem obrambenom ratu, s hrvatskim žrtvama do 1990. godine, uglavnom su oslobodili Hrvatsku od okupatora. Potom, od 1992. godine, isti Hrvati olako - naivno prepustili su rukovodeća mjesta nelustriranim – janjičarima, koji su zbog svoje kvalitete i danas kočničari općem dobru.

Dakle, uzrok svih problema nastaje kada čovjek ne može ili ne želi biti samokritičan i uzoran u vlastitom dvorištu. Zbog rastakanja hrvatskog bića, zbog neurednosti posebno su odgovorne po dužnostima vladajuće elite.

Danas u Hrvatskoj bivši politički uznici i branitelji Hrvatske (1990 – 1995. godine), prevareni su i nesvjesno podijeljeni tolikim brojem udruga, čime se prezentiraju egoistički dok od razbijenog jednog, općeg dobra unaprijed i dalje očekuju nezasluženu nagradu, koristi.

Narušeno hrvatsko opće dobro pouka je da se ne smije dijeliti, već da se treba spajati u ime dobra i unapređivati.
Uredan, dostojanstven i pošten čovjek neće plaću unaprijed već adekvatno nakon što nagradu zasluži, pa se zato zdravo i ponaša, samokritički i kritički.

Konstantna angažiranost uvjet je za čuvanje općeg dobra koje je i osnova duhovnom razvoju.
Svaki pojedinac neizmjerna je vrijednost, ali kada je u pitanju opće dobro i obrana općeg dobra žrtve jednog naroda se ne uspoređuju kod osviješčenih naroda, utoliko je duh po žrtvovanju iznad mesijanskog i proročkog.

Hrvati moraju prepoznati i shvatiti da je diverzija na opće dobro kada se inverzijom skreće pažnja na pojedinačno. Zato trebaju djelovati skupa, hrvatski branitelji - veterani i aktualna vojska dok čuvaju opće dobro, tako je najlakše obraniti svakog pojedinca.

Stradanja jednog po jednog pojedinca posljedica je rascjepkanosti zajedništva ukupne snage za čuvanje temelja i dostojanstvenih uvjeta svakom pojedincu što je mjerilo uređene zajednice. Dakle, sve je dobro što spaja, a sve što razdvaja je zlo. Pojedinac jest proporcijalna vrijednost jedne uredne zajednice i ništa više. Suprotno, pojedinac jedne neuredne zajednice je slab i nezaštićen, dok zavaran očekuje, nikada ne dočeka i ne doživi zaštitu ako se njegova zajednica dijeli i raslojava kao posljedica nereda, što se događa kada se pojedinci zbog preventive ne žele žrtvovati. Zamka je tek uklonjena kada se spozna da se pomoću i preko pojedinca zamagljuje opće dobro, da se baš tako stvaraju uvjeti za obezglavljivanje jednog naroda. Tendenciozno, slabi pojedinci stimuliraju sebi slične dok rastaču opće dobro zajednice, a koliko ih je otkrivaju se sami u redu za lustraciju. Uočavanje zamki je potrebno da žrtvovanje ne bude uzaludno, jer žrtvovanje je život i uvjet životu. Nema reda gdje nema jedinstva i obrnuto, zato se može točno ocijeniti tko i zašto stvara nered. Hrvatski teritorij, kao uvjet životu, pokazuje hrvatski duh i sve što mu smeta i koliko je pod pritiskom. Dakle, zemlja jednog naroda i po duhu istog prezentira specifičan život, što zahtjeva uvijek i prema potrebi lustraciju, lustracija . . . da bi zajednica bila jača bolja.

Mesijanskim duhom pomoću spoznaje treba unapređivati opće dobro, proročkim pomoću riječi i svjedočenja djelovati, a dok se žrtvovanjem najbolje služi u ime života, životu.
Čuvajte se onih koji se zaštićuju, kao grješnici, zidinama i žele ostati u prošlosti.
Naročito onih koji u skladu sa životom, pošteno dnevno ne zarađuju kruh za sebe.
Čuvajte se onih koji vam obećavaju kruh koji niste zaslužili poštenim radom, jer takav kruh izazove teško pijanstvo i prokletstvo.
Čuvajte se vođa koji nisu ispred vojske, prvi spremni kao uzor žrtvovati se u ime zajednice koja je uvjet životu.

Naročito se čuvajte janjičara krvavih ruku kao uzroka prolivenim suzama i krvi, a koji bi i dalje vladali i rastakali jedno – opće dobro. Dostojanstven čovjek je sabran, a život gord i uspravan, nikada se ne prodaje za mrvice, a niti hvata za slamku.

Dostojanstven čovjek je odraz Svoritelja, Oca i po istom zaštićen, bez tutora koji na Zemlji hedonistički nezasitno po cijenu života grabe materijalno, protive se i destimuliraju žrtvovanje, a što je protiv života. Samo po žrtvovanju - sudbini, uzori su odraz i veza s izvorom života. Dakle, razdvajanje i dijeljenje dobra od zla dužnost je čovjeku. Očistiti sela i gradove, posebno skrenuti pažnju prema prijestolnici Zagrebu - centru. Čovjek treba pamtiti kada netko jednom laže ili prevari, njegova je sramota, ali samo budalu isti varalica i drugi put može prevariti.

Također, u ime općeg po dužnostima, vladar je odgovoran kao koordinator vojske, radnika i zemljoradnika, ali i svaki pojedinac suodgovoran je u svojoj zajednici i sudac sam sebi.
Slučajno, kada je sila pravda, pravedno je snagom zajedništva djelovati u borbi protiv zla.

Nakon tendencioznih podjela hrvatskih dragovoljaca – branitelja, iz zadnjeg obrambenog rata, kao snage, preko silnih udruga, posljedica su specijalnog rata koji se vodi protiv Hrvatske. Hrvatski branitelji dužni su ujediniti sve udruge u jednu i tako pokazati svoje hrvatstvo djelom, čime će se svrstati za vidjeti.

Najvećoj pošasti - drogi - treba stati na kraj, odlučno se boriti protiv trovača drogom, koja je u Hrvatskoj odnijela više života nego prošli ratovi.
Posebno treba se suprotstaviti lošem ali i tendencioznom kadroviranju za rukovodeća mjesta u Hrvatskoj.

Kaniti se treba blefera koji su prvi ispratili hrvatske generale u Hag, to su isti partizani - srpska vojska koja se lukavo kao velikosrpska nametnula, nanijevši hrvatskom narodu toliko zla. Repovi te vojske i danas pokušavaju se izjednačiti i nametnuti hrvatskom narodu s prepoznatljivim spletkarenjem među Hrvatima. Udruge partizanskih veterana, koji su uglavnom poraženi u zadnjem hrvatskom obrambenom ratu, zakonski treba ukinuti, a članove uglavnom procesuirati.
Treba shvatiti da su prosvjedi u Hrvatskoj posljedica pospanosti i mamurluka iz prošlosti kada nije bilo dovoljno brižnosti za opće dobro. Hrvatski vojni veterani kao savjetnici trebaju se osloniti na hrvatsku aktualnu vojsku, kako ne bi hrvatska vojska bila oslabljena, imajući u vidu okruženja Hrvatske.

Hrvatima danas, globalizacija i NATO samo je jedna karta i adut, sjetimo se prošlosti i Austro-Ugarske kao okupatora kada se raspala, hrvatska vojska neustrojena nije se uspjela oduprijeti Srbiji kao novom okupatoru.

Dakle, samo hrvatska vojska garancija je Hrvatima na hrvatskim prostorima.

Pokret za preporod hrvatskog duha i
poticanje nataliteta u Hrvatskoj
ŽIVOT

PIONIRI – JANJIČARI KAO OPOMENA NOVIM GENERACIJAMA HRVATA

Svašta! Koje poruke čujemo od Hrvata koji, blago rečeno, mogu služiti samo kao opomena za sva vremena. Toliko su loši da se ponose čega se dostojanstveni Hrvati srame. Svojim starim antihrvatskim šablonama žele kompenzirati manjkavost vlastite kvalitete, što je prozirno i nove generacije Hrvata to ne prihvaćaju, jer imaju veću spoznaju pa su im janjičari smiješni sa svojim vicevima i namjerama. Kako se kome čini tako i dočini, toliko može i apstrahirati. Stranke prošlosti u Hrvatskoj doista su u raskoraku s hrvatstvom, zato i računaju da će, obmanjujući narod pomoću medija, na izborima uzeti ponovo vlast, kao i u prošlosti dok su tako mogli.

Riječi i djela su u funkciji života - uz pomoć samokritičnosti i Hrvatima u Hrvatskoj, koja se gubi a čemu su uzrok pioniri kojima samokritičnost znači presuda a ne lustracija, kako su ih navikavali okupatori. Rasporedili bi se prema tendenciji okupatora u hrvatskom korpusu, kako u duhovnim (crkvenim) tako i u svjetovnim centrima za upravljanje. Prepoznati ih je lako, uglavnom Hrvatima „vjernicima“ i svećenicima crkva služi kao pokriće, jer ne žive praktičan život kako priliči katolicima.

Dakle, licemjerno, demagogijom – lažima kompenziraju – prikrivaju nedjela, što je toliko vidljivo i upozorenje onima kojima su lagali. Sličnim šablonama služe se vođe Hrvata i u svjetovnom dijelu, „političkom“, kojima je također pokriće hrvatsko opće dobro, što je u raskoraku na terenu sa životom u Hrvatskoj.

Pioniri antihrvati, uglavnom kao predstavnici stranaka u Hrvatskoj, očito nisu završili prvi razred što nije dovoljno da bi se ikada više prevarama mogli nametnuti Hrvatima i vladati. Ubuduće, spoznaja je garancija Hrvatima u Hrvatskoj a ne okamenjeni pioniri koji se nisu pomakli dalje od početka.

Poznato je, što su i pokazali, da oni nisu život koji teče već suha grana bez snage i života. Samo su zaokupljeni i opsjednuti sjećanjima na tjelesne užitke iz prošlosti dok su služili okupatorima, koji su ih odabirali za pionire.

Bivšim okupatorima i janjičarima preostalo je oslanjati se na spomenike isklesane od hrvatskog kamena, kao što je onaj u Srbu, koji su obnovili vladajuća stranka i opozicija na račun i sramotu Hrvata.

Pioniri čelnici nekih stranaka požuruju parlamentarne izbore, kao da su sigurni u pobjedu, što bi u Hrvatskoj bilo ako ne gore onda kao i sada, jer problem je u raspoređenim pionirima, koji bi se demagoški i silom borili samo da bi vladali dalje.

Prosvjednici traže da kriteriji u konkurenciji budu djela, koja bi bez demagogije prezentirala svakog pojedinca. Dakle, nije potrebna mašinerija iz sivih zgrada koja bi postavljala podobne bez djela.

Nove generacije, danas u Hrvatskoj, ne žele pionire odgojene po mjeri okupatora. Konkretno ti pioniri i njihov stil vladanja bio je do sada poguban, što hrvatski prosvjednici znaju. Hrvate koji se bore za život, nazivaju huliganima, imenom koje doista pripada pionirima nosiocima zla u Hrvatskoj već skoro jedno stoljeće, a čega oni nisu svjesni. Njihovo ponašanje za nove generacije Hrvata je čista patalogija – kada se usude još urušavati Hrvatsku kao opće dobro.

Hrvatski narod doživio je patnje kroz povijest, ali i prosvjetljenje što pokazuju nove generacije Hrvata.
Prosvjedima Hrvati ukazuju da ne žele pionire bez dostojanstva, već uzore po djelima koji će poticati na red i rad. Dakle, očito nova generacija Hrvata sve čini da zaživi narušeno samopouzdanje i red u ime života.

Lukavi pioniri promatraju i spletkare, nadaju se da će sve to prosvjednici nespretno odraditi, jer nisu rutinirani u spletkarenju kao oni, nadaju se da će oni na kraju od svega imati koristi. Varaju se, stasale generacije Hrvata su prosvijećene i dovoljno mudre da s prezirom odbace kalkulacije tendencioznih pionira. Dakle, prosvjednici su na sceni jer je ispunjen dovoljan razlog, pioniri ne mogu razumjeti da Hrvati žele revitalizirati život u Hrvatskoj koji su narušili oni i njihovi mentori okupatori.

Pioniri preko svojih sredstava za javno informiranje „brižno“ ističu kako prosvjednici nemaju vođe. Opet pioniri nesvjesno pokazuju svoju ćud za nametanjem, oni bi ocjenjivali, oni bi savjetovali ne znaju da su balast Hrvatima. Prošlih tjedana stavljaju svoja sredstva za javno informiranje u centar pažnje, demagoški sugerirajući hrvatskom narodu kako treba vjerovati sredstvima za javno informiranje više nego duhovnim i svjetovnim institucijama u Hrvatskoj.

Angažiranje Hrvata prosvjednika iskristalizirat će vođe što je pravilo po zasluzi, a ne kako misle pioniri silom i prevarama nametati se Hrvatima za vođe, pomoću okupatora kako je bilo kroz prošlost.
Prošla su vremena pionira koji su u Hrvatskoj suportirali zlo zbog osobnih egoističkih poriva, a što oni još ne shvaćaju. Strancima bi služili i danas, što su pokazali i zadnjih dvadeset godina dok urušavaju Hrvatsku koliko god im se dozvoli. Koja ironija, pioniri „sve mogu“, boljševički stil prema narodu jednako pokušavaju demagoški primjenjivati i u demokratskom društvenom uređenju, što im se vraća kao bumerang. Kada bi pioniri mogli masakrirali bi osviješćene Hrvate bi, kao prepreku svojim težnjama, nesvjesno i što su i pokazivali toliko puta kroz povijest.

Stasala generacija Hrvata spoznala je da je snaga u zajedništvu pa tako i djeluje, što je za veselje.

Pokret za preporod hrvatskog duha i poticanje nataliteta u Hrvatskoj
ŽIVOT

Poticaj veteranima - aktivnim braniteljima RH

ŽIVOT I BUDUĆNOST HRVATA

Prošlost i sadašnjost premise su koje adekvatno pokazuju budućnost, uvijek je bilo i bit će tako, što svjedoči život. Mesijanstvo i proroštvo su tek oruđa, kao pomoć u funkciji života i poticaj žrtvovanju za život. Dakle, život je odraz žrtvovanja i urednog ponašanja.

Samo imenom na Zemlji, u vlastitoj zajednici život se uzorno može živjeti, dakle uvijek ime zastupa života. Potom dovoljni razlozi pokažu život adekvatno žrtvovanju, kako tko čini tako i dočini - zasluži na beskonačnom putu.

Čovjeku kao biću razuma – gola egzistencija nezaobilazna i pretpostavlja se u odnosu na život; samo vlastitim radom materijalno se zaslužuje i može kontrolirati, a da se ne okrene protiv života. Stoga se varaju pojedinci ili narodi koji žive na račun drugoga, jer zapravo tako i ne žive, kao da nisu živjeli i nisu osjetili radost života. Dakle, nisu se žrtvovali – živjeli, niti bili uzori što život priznaje i jest.

Hedonisti dok vegetiraju, radi koristi na račun drugoga, stalno pomoću laži i prijevara modificiraju stilove prikladno vremenu. Pokušavaju zaobići vrijednosti njima kao prepreke a koje ne mogu zaobići, zavarani prividom - puste želje ih dovedu do konačnosti, tj. propasti života - pojedinaca ili naroda u cjelini.

Neredom zaslijepljen čovjek ne vidi kako se zlo stvara i pokazuje proporcionalno lažima, što vrijedi kako za jednu obitelj tako i narod u cjelini. Zatrovani po zlu, tako geometrijskom progresijom život nište dalje, sve dok se revolucionarnim načinom (zamke protiv života) zlo ne zaustavi i uništi.

Problemi nastaju po zlu, kao posljedica narušavanja uvjeta životu, kada pojedinac ili jedan narod imenom na Zemlji ne odolijeva iskušenjima prema dužnostima izbjegava odgovornost, što je opomena za pamtiti kada pojedinac ili jedan narod ne žive uzorno; samo lopovima odgovara mrak i neurednost što je jednako opomena.

Hrvatima opomene - pouke iz prošlosti kao da ne služe životu, zato kako kroz povijest tako i danas neki narodi da bi se okoristili na tuđem teritoriju, radi pukih materijalnih koristi, skloni su svim sredstvima uništiti vrijednosti napadnutog naroda, podvajaju isti, potom izazivaju „ građanski“ rat, promatrajući sa strane kako bi izvlačili materijalna bogatstva.

Hrvatski narod, kroz povijest do sada, je bio naivno manipuliran od svojih okupatora, naročito Srba koji su šablonama Turaka svojih saveznika u Europi, Hrvate dijelili tako da su pravoslavne Hrvate pretvorili u pravoslavne Srbe u Hrvatskoj i suprotstavili Hrvatima katolicima, zatim dijelili Hrvate na desne i lijeve …

Nakon podjela, zadovoljno bi promatrali, dalje lagali i zavađali
Hrvate, izvlačili materijalne koristi iz Hrvatske više od jednog stoljeća, svojim namjerama izazvali dva rata na hrvatskom teritoriju, autori su Jasenovaca, Bleiburga, Križnih putova i ostalih stratišta sve do danas, na kojima su se Hrvati međusobno uništavali.

Dakle, život je uzor…
Život pobjeđuje i pomoću opomena … kao poticaja životu ubuduće …

Očito, Hrvatima je i dalje materija kao zamka životu i kušnja jer se precjenjuje, pa je zauzela mjesto ispred života i vuče u konačnost.

Dakle, opomene čovjeku, svejedno dolaze li od okupatora ili neosviješćena Hrvata u Hrvatskoj, trebaju poslužiti ubuduće.

Sigurno, zamke životu Hrvata bit će tu sve dok se odbacuju vrijednosti kao spoznata nužnost za život na beskonačnom putu.

Pokret za preporod hrvatskog duha i poticanje
nataliteta u Hrvatskoj - ŽIVOT

FAŠISTIČKO - ANTIFAŠISTIČKI STIL STOLJEĆIMA PROTIV HRVATA

Hrvati su stoljećima žrtve okupatora i njihovih pomagača. U jednom vremenu okupator se pojavi pod nazivom fašizam drugi put antifašizam samo da bi zavarao s nazivom i stilom, ali ne i sadržajem.

Okupatori su kulminacija zla za onog koga porobe. U prošlom stoljeću fašizam kao ideja zaživio je u Italiji, što asocira na talijansku riječ fascio koja u prijevodu na hrvatski jezik znači snop pruća, s tim što su tvorci ideji fašizma u sadržaju dodali da bi Talijani trebali biti složni kao okupatori pri osvajanju tuđih teritorija. Slično su se po formi i ostali okupatori pripremali a imali su svi isti - jednaki cilj.

Tako su Hrvate pljačkali Mongoli, Mlečani, Turci, Talijani, Francuzi, Austrijanci, Mađari, Srbi, Slovenci i dr… Mlečani su, preko i uz pomoć Vatikana i križara dok su išli prema Jeruzalemu čuvati Isusov grob, okupirali Zadar i hrvatska područja.

Nijemci opet kao okupatori udruženi skupa s Talijanima i Japancima osvajali su pod nazivom nacional- socijalizma. Dok Rusi, Srbi i drugi pod nazivom antifašizma - socijalizma osvajali su i pljačkali teritorije drugih naroda koliko su mogli.

Između ostalih prikladno formiranih naziva za porobljavanje, Hrvatima su se oba ta naziva (fašizam i antifašizam), stavila kao teret kojim sotona i danas opterećuje mlade Hrvate. Prema samom kazivanju fašističko – antifašističke mašinerije, fašističko-antifašističko porobljavanje u Hrvatskoj pod tim nazivom počinje negdje još od 1918. godine.

Ako su pod tim fašističko – antifašističkim nazivima neki narodi osvajali tuđe teritorije, što je istina: koga su to Hrvati okupirali i eksploatirali i kada, naročito kada se zna da je Hrvatska 1918. godine bila puno veća po površini teritorija 1918. - 1945. godine nego sada nakon rata sa Srbijom 1990. - 1995. godine.

Otkuda tolika drskost prema hrvatskom biću dok ga se obezglavljuje – eksploatira prije i sada, dijeli na fašiste i antifašiste, i tako tendenciozno iscrpljuje naivan i nepismeni narod, kojem je već prešlo u naviku međusobno iscrpljivanje gdje nema pobjede.

Kroz povijest uvijek je treća nepozvana fašističko-antifašistička strana zavađala Hrvate, potom bi ih okupirala i eksploatirala, što čini dosta uspješno i danas, a Hrvati kao grogi međusobno se optužuju i uništavaju bez ikakvog opravdanog razloga, stvaraju se podvajanja i tako urušava hrvatsko biće.

Po stvaranom razlogu, Hrvate bi najprije obezglavljivali potom kao sluge uglavnom nesložne i neodlučne eksploatirali. Tako obezglavljeni nisu se znali braniti od fašizma ili antifašizma, ni onda kada su fašisti složno i najokrutnije ponižavali hrvatski narod i osvajali hrvatski teritorij, ni onda kada se pod nazivom antifašizma također eksploatiralo Hrvate i urušavalo Hrvatsku, što se čini i danas čak i više u odnosu na neke okupatore iz prošlosti.

Zato i danas bi za Hrvate trebala biti životna pitanja, što se sve Hrvatima događalo dok su bili nesložni, koliko je žalosti bilo kada se razbijalo hrvatsko biće, komu je stalo do toga da se razbija, ako se zna da zlo razbija JEDNO, a dobro čuva JEDNO (cjelinu)?

Činjenica je da su generacije Hrvata nastradale spletom okolnosti, iz neznanja, kao žrtve fašističko – antifašističkog osvajanja i eksploatiranja.

Kakvi su ti „Hrvati“ koji i danas očito i najmlađu generaciju Hrvata smućuju i dijele na fašiste i antifašiste, makar ni jednima ni drugima nije do osvajanja tuđih teritorija.

Što hoće ti zahrđali Hrvati, produžene ruke zla, produžene ruke fašističko-antifašističke zavjere. Valjda da ni ova generacija Hrvata nema pravo na život kao generacija, kao i puno generacija Hrvata kroz prošlost. Zna se da se zločinac vraća na mjesto zločina i po mogućnosti da i dalje čini zlo. Ipak, danas ohrabruje činjenica što su Hrvati više spoznali, poučeni po teškim posljedicama koje je uzrokovao fašizam i antifašizam koji su i kao stilovi okupatora silno narušili hrvatsko biće.

Hrvati trebaju biti odlučni, okrenuti se budućnosti i životu, a ostaviti sve zablude kao pouku, u ime općeg, hrvatskim slijepcima treba pomoći, kao takvima po njihovoj sudbini, ukazati da ne mogu biti ni odgovorni ni vođe. Dok zdravim, ozbiljnim Hrvatima treba biti jasno da su odgovorni radi općeg dobra, da je samo individualno - egoistička orijentacija pogubna za obitelj, sela, gradove - jedan narod u cjelini.

Zašto toliki krediti? Što to znači dovoditi u zabludu Hrvate da mogu živjeti od nerada, nije li to po novom fašističko - antifašističkom modelu prikladnom za ovo vrijeme, dok se očito podvaja i slabi hrvatsko biće. Nije li to fašizam i antifašizam na terenu koji prijete drugim stilom glavama Hrvata.

Što to znači kada katolički biskup ističe kako u Hrvatskoj više vrijedi prst politike (nadamo se da je mislio bizantske) nego šaka . . . Što znači da vladari u Hrvatskoj i danas po modelu srpskog okupatora Hrvate (u emigraciji) dijele na fašiste i antifašiste? Što to znači da pojedinci u vladi parlamentarne stranke u Hrvatskoj dijele na fašističke i antifašističke? Dakle, istina tako tendenciozno dijele samo zahrđalo-onesviješćeni Hrvati, koji će ubuduće biti više pouka, ali i kraj svim njihovim prevarama i demagogijama.

Zastupnici smrti doista sebe preko fašističko-antifašističke koalicije demonstriraju i međusobno suportiraju, ali kao da se u svojem orgijanju i agoniji i natječu koja će strana nanijeti više stradanja i patnji hrvatskom narodu. Doista se preko njih zlo demonstrira i sigurno nisu toga svjesni, sudeći zdravim razumom.

Zato ubuduće biografija pojedinca i njegova djela neka budu viza kada su u pitanju važni i odgovorni poslovi u društvu, kao što to rade svi kulturni narodi. Demagozi su žarište nereda ponajprije iz sebe i za sebe, potom tendenciozni i zlonamjerni prema drugim zdravim bićima. Svojom propagandom su za individualno - egoističko kao sam Lucifer. Tu su oni navikli zbog svojih i po svojim materijalnim bogatstvima, tako prenoseći zarazu na druge – ako on može, mogu i ja imati avion umjesto pješačiti, i to je kao hit ukrasti avion, po tom se navikne na bestemeljnost, gubljenje životnih principa, uvjeta i navika za opće, pa ispadne da sam radi protiv sebe i drugog, zaveden, a što se i danas podržava i širi u svijetu.

Dakle, riječ je o fašističkom i antifašističkom izdvajanju i odvajanju, pomoću svoje baklje, od izvora života, umjesto skupa što je garancija za individualno. Inverzijom, to izdvajanje pojedinca samo zbog sebe je, kako u kojem narodu, uhvatilo maha, začetak i početak udaljavanja od bitnog.

Danas u Hrvatskoj ti individualni hirovi pojedinaca i dalje narušavaju opće, čak slave fašističke i antifašističke uzroke i posljedice kao uzor i pobjedu, ne shvaćaju to kao opomenu. Kao da znaju da je čovjekova vrlina i mana što se može navikavati kako na dobro tako i na zlo. Danas se sve vidi na terenu kada je u pitanju hrvatski narod kao žrtva – što je posljedica fašističko – antifašističke zavjere.

Pokret za preporod hrvatskog
duha i poticanje nataliteta - Život

DEMAGOGIJOM – MAGLOM STOLJEĆIMA PROTIV ZAJEDNIŠTVA HRVATA

ODMETNUTI POJEDINAC UZROK JE STRADANJU HRVATA

Ovim tekstom razotkriva se kako pojedinac postane slabost i žrtva po tendenciozno perfidnom okupatoru – eksploatatoru, koji obmanjuje jednog po jednog Hrvata da prihvati ulogu protiv života. Omađijan, po neredu posrnuli pojedinac odluči po „slobodnoj volji,“ ništiti osnove života samo radi svojih egoističkih koristi, a da nije svjestan da je žrtva, da radi protiv sebe i općeg dobra.

Zašto pojedinac želi i prihvaća ulogu koja pripada zajednici, koja jedina kvalitetno može zastupati opće dobro? Tendenciozno se uništavaju pozitivno – afirmativna poimanja čovjeka, a zlo stalno producira probleme da bi držalo u agoniji eksploatirane. Čovjeka – pojedinaca se tako od stvorenja stvara i usmjerava na krivi put, koji prihvaća po „slobodnoj volji,“ kako bi ugrabio i ono što mu ne treba. Očaran prividom žrtvuje bitno – život za golu egzistenciju, koja se pretpostavlja za čovjeka zdravog razuma i urednog življenja.

Dakle, gdje se nametne pojedinac radi sebe, tu uglavnom propada opće – narod – zajednica, što se pokaže očigledno na terenu. Inverzijom, umjesto vrijednosti po posrnulom čovjeku koristi zauzmu prvo mjesto, a što je odraz egoizma. Potom, u njemu se pojavi zavist pa je i više protiv života, što tek proturječi redu i skladu prirode, apsurdno je da sin po cijenu života želi biti ispred Oca – Stvoritelja.

Hrvati ne primjećuju zamku da se pojedinac, vremenski već dugo, nametnuo kao slabost, tj. zlo protiv zajedništva, uz pomoć Mađara, Srba, Talijana i ..., samo radi osobnih interesa, a protiv vrijednosti i osnova života. Činjenica je da su i pojedini hrvatski kraljevi životarili udovoljavajući svojim ženama porijeklom iz drugih naroda, a na štetu vlastitog naroda, npr. kao kralj Zvonimir i drugi. Mađari su ga kao bana i kralja pojedinca pomagali, dok im je odgovaralo, da bi uslijedili gnusni događaji i dodatna okupacija hrvatskih zemalja i eksploatacija Hrvata. Potom, paralelno s Mađarima i Srbi, predvođeni srpskom pravoslavnom crkvom, pojavljuju se kao novi okupatori u hrvatskim zemljama.

Tako pomoću okupatora istaknuti pojedinac i danas je zamka sebi i svojoj zajednici. Konkretno, kada je riječ o pojedincu, preko kojeg se urušava zajedništvo, Hrvati su kao pouka svijetu, što ih napokon treba potaći na budnost - život. U Hrvatskoj pojedinac demagog ističe generala osuđenog u Haagu pa slavi pobjedu izborenu po istom generalu. Isti pojedinac ne spominje generale branitelje koji su osuđeni u Hrvatskoj. Apsurdno je i više da se istim stilom služe hrvatski generali iz Domovinskog rata, pojedinačno stradavaju kao pojedinci, dok sebe reklamiraju u čemu im pomažu okupatori, a da toga nisu svjesni. Kao da su izgubili rat po bojištima, jednog po jednog se odvodi u ropstvo. Dok im se ruši dostojanstvo i dalje nisu udruženi, što im nalaže dužnost prema vlastitom narodu, koji se za njihove velike mirovine kao mali narod zadužuje toliko da zbog njihovog hedonističkog ponašanja, kao i ponašanje saborskih zastupnika, više ne može vraćati dugove. Zato zbog dostojanstva, ukazom hrvatskog naroda hrvatski generali trebali bi se vratiti u krajeve otkud i potječu dok im se nisu totalno urušili domovi.

U crkvenom orkestru također o hrvatskim kardinalima i biskupima najbolje govori očigledno stanje na terenu po hrvatskim krajevima, za što su dužni polagati račune pred Bogom i narodom, da svi anđeli ne zaplaču u horu.

Dakle, hrvatski narod trpi demagoško uvjeravanje i ludilo pojedinca, koji zavaran prividom postaje sam sebi svrha, a što je posljedica uspavane zajednice. Tako istaknuti pojedinac, obično navikava i usmjeruje narod ispirući mu mozak, uvjerava i zauzima poziciju Oca – Stvoritelja, dok harači i obezglavljuje narod. Tako nastaje lucifer dok razdvaja i dijeli na lijevo i desno a tendenciozni pojedinac, kao jarac s razlogom se svrstava na lijevu stranu, i suprotno janjetu tako djeluje. Kao takav prezentira i nudi koristi, pa tko voli neka izvoli, igrači su tu. Posložene karte su na stolu, i čovjek zaigra, začudo protiv vrijednosti, a igra je osmišljena za ovce, koju su stvorile „nauke“ da se igra bez pravila, dokovce ne popadaju na pod ispod stola.

Stvarane duhovne i svjetovne institucije, koje podržavaju igre bez pravila, proizvod su pasivnog naroda, nastale tu da „liječe“, a ne da spriječe. Okreću novu stranicu na koju upisuju čovjeka kao predmet za obrađivanje, prikladna eksploatatorima – okupatorima – prevarantima duša, koji su odredili pravila samo radi osobnih interesa.

Hrvati su preko eksploatatora i pojedinca iz vlastitih redova, pomoću alegoričkih konstrukcija, prihvatili šablonu nedostojnu čovjeku, pastir – jarac – ovca. Umjesto da napokon shvate da su po Ocu Stvoritelju djeca – stvorenja koji od njih očekuje red, rad i disciplinu, radi spoznaje i zadovoljstva, dalje po volji želje se ostvaruju.

Jarac u Hrvatskoj toliko je danas uznapredovao, i zahvatio svojom stranom – strankom pomoću demagogije i pritisaka samo što nije ... Dakle, neoprezan čovjek postane pojedinac - jarac – ovca, dok se ne uruši, i ne postane plijen samoga sebe. Hrvati nisu svjesni kako i zašto im se nametnuo jarac -stranac i Hrvat - jarac - pojedinac u hrvatskoj zajednici, kao redukcija zajedništva cjeline, i protiv općeg dobra.

Nametnuo se preko okupatora – eksploatatora i preko umišljenog kralja – lude – pojedinca Hrvata, koji ne shvaća da je hrabrost i snaga u zajedništvu, a mudrost uredno življenje. Kada se pojedinac izdvoji iz naroda, kao slabost na vjetrometini je i svojoj zajednici zamka.

Dakle, tako istaknuti pojedinac, kao odraz nereda sebe razoruža, ne zna da zlo žari i pali, baš preko njega, temelje njegove zajednice, tj. opće dobro. Odmetnuti pojedinac nikada nije mudrost – kralj, jer po vlastitoj volji proturječi životu.

Sudbina pojedinca, odraz je onoga što je činio i dočinio u vlastitoj zajednici. Dakle, za konstatirati je kako pojedincu i danas u Hrvatskoj smeta većina – zajedništvo, jer je preko okupatora instaliran i instruiran, a uvijek kada isluži odlazi u smetlište, kao opomena i pouka.

U Zagrebu, rujan 2011. godine

Pokret za preporod hrvatskog duha i
poticanje nataliteta u Hrvatskoj - ŽIVOT