Hej stranče! Da, ti!
Ti koji lebdiš mojim snovima poput sjene.
Ti koji otvaraš moje oči i dopuštaš da vidim ljubav.
Ti koji omataš moje misli nitima sreće.
Ti koji uzburkavaš sve u meni.

Hej stranče! Da, ti!
Ti koji koračaš praznim ulicama.
Ti koji vodiš crno-bijeli film.
Ti koji gledaš oblake kad pada kiša.
Ti koji se stapaš sa tamom.

Hej stranče! Da, ti!
Ti koji mirišeš na jagode.
Ti koji se krećeš kao more.
Ti koji podsjećaš na suton.
Ti koji imaš okus čokolade.

Hej stranče! Da, ti!
Ti koji razumiješ moj pogled.
Ti koji čuješ moj glas.
Ti koji sanjaš moje snove.
Ti koji shvaćaš moju dušu.

Hej stranče! Da, ti!
Ti koji me držiš za ruku.
Ti koji me ne puštaš.
Ti koji si ja.
Jer ja sam ti.

Hej, stranče! Da, ti ...



p.s....Za sve koji su pitali...
Da, pjesma je moja...

Miris tebe ja nosim...
dio tebe ja želim biti...
kao šapat koji čuješ rado...
Dio tebe...

Nemam riječi. Ne mogu započeti post.
Razmišljam a ne znam o čemu.
Sanjam a ne znam kud me snovi vode.
Probudila sam se ujutro i pogledala kroz prozor.
Sunce se probijalo kroz oblake, ali oblaci su bili jači.
Nešto me vuklo da idem van. Da se ispušem.
Navukla sam trenirku, majicu, jaknu, šal, uzela mp3 i otišla van.
Šetala sam po šumi jedno sat vremena. Sama.
Razmišljala sam o ničemu. Samo sam gledala u oblake.
Slušala sam Untitled od Simple plana (Hvala ti što si mi otkrio tu pjesmu). Na repeatu. Stalno.
Slušala sam i Dio tebe. I to mi je na repeatu.
I htjela sam da padne kiša. I da me cijelu smoči.
Potrčala sam. Trčala sam bez prestanka po livadi.
Stala sam. Crveni obrazi. Hladni. Zadihana. Umorna.
Nasmijana. Sretna.
Danas mi je jedan od onih dana kad sam sretna,
a ipak nekako down. Slušam depresivne pjesme.
Ali sretna sam... sretna sam zbog jučerašnjeg dana.
Došao je kod mene. Gledali smo Američku pitu. Smijali se. Zajedno.
Ležali smo na kauču. Ja u njegovom zagrljaju. Ništa mi više nije trebalo.
Prolazio mi je prstima kroz kosu, a ja sam se od ugode ježila.
Lagani poljupci po vratu, čelu, obrazima, očima, nosu...ustima.
I sad osjećam trnce... i leptiriće... da.
A danas... budim se umorna...i gledam kroz prozor.
Repeat.

TRAŽIT ĆU TEBE

Tražit ću te na livadama
u šarenim bojama leptira,
u raskoši proljetnih grana,
u prvom pupoljku ruže.
Tražit ću tebe...
Tražit ću te kada je sve dobro
i onda kada me uspomene slome.
Jutrom ću te tražiti u cvrkutu ptica,
a noću u prostranstvima tame.
Tražit ću tebe...
Tražit ću te u letu galeba
i moru valovitom,
u zalasku sunca
i na obali gdje smiju se djeca.
Tražit ću te u novom danu,
i jutarnjoj rosi.
Stavit ću ruku na svoje srce -
i tamo si ti...
I u vjetru nemirnom
što igra se u mojoj kosi.

U zadnje vrijeme toliko obaveza.
Toliko stvari za napraviti. A vremena tako malo.
Ipak...sada kada je sva ta strka prošla, fali mi.
Fali mi taj tempo. Brzina. Misao da nećeš stići.
A onda ispadne bolje nego što si očekivao.
I tada si vesel. Tada te oblije neki čudan osjećaj. Toplina.
U petak smo imali viceparadu.
Obilježavanje našeg "preuzimanja" škole.
Veselje, smijeh, ples, pjesma... predivno je bilo vidjeti sva ta ozarena lica.
U subotu je bila maturalna zabava naših maturanata.
Predivne haljine. Prelijepe cure. Dečki u odijelima. Elegantni.
Plesali smo cijelu noć. Smijali se. Do ranog jutra.
Stigla sam doma ujutro u 8 i pol. Prespavala cijelu nedjelju.
Izgubila dan za ništa. Ali isplatilo se. Vrijedilo je to doživjeti.
A što sada? Sada jedva čekam svoju maturalnu. Još samo godinu dana.
Sutra Valentinovo. Nisam htjela mojoj ljubavi darovati nešto skupo.
Maleno je, ali od srca. Ne trebam mu govoriti poklonom da ga volim.
Ne treba niti on meni. Mi to znamo.
I sutra ću ga vidjeti. Fali mi. I opet dosađujem sa svojom zaljubljenošću.
Znam da su neki nesretni i sutra neće biti s nikim, ali...
Ne brinite, doći će i vaše vrijeme.
Znam da to zvuči isprazno, nisam niti ja vjerovala... dok se nije desilo.
Desit će se i vama ako još nije...samo morate vjerovati.
Ne shvaćam jednu curu. Još uvijek je ne mogu prokužiti.
Govori ružne stvari o meni. Čak je i Njemu govorila neke stvari.
I onda se zapitam, jesam li stvarno takva ili je ona samo ljubomorna?
Nekako me odgovor više vuče na prvo, ali...
Kako me ona može prosuđivati? Niti me ne poznaje.
Zna me preko zajedničke prijateljice, i tu i tamo se viđamo po školi.
Zašto se toliko brinem kad ionako sigurno mnogo ljudi misli isto?
Ne znam... Ne želim da ljudi osjećaju nekakvu zavist, ljubomoru, mržnju,
ili bilo što drugo prema meni. Ah... Okrutni svijete...
Idem... tonem lagano u san otvorenih očiju...