Ah, ne znam od kud da počnem...jučer navečer smo Anja, Matea, Ivona i ja otišle u Zabok, točnije u Tropic. Dočekat Matein rođendan. Upočetku je bilo malo dosadno, pa sam ja pokušala popravit večer..nije mi išlo loše. Malo sam se usred Tropica šminkala, vrištala, te pjevala: ...ona je zgodna mlada, svi je žele pokarat. Ona je pravo dobra al je skupo održavat...ona je bombaaaa..Ali sve je na kraju bilo super. Anja je plesala s nekim likom, malo se upucavala dečkima. Bila je zakon. Matea i ja smo zajedno plesale, malo gatale..pa je napokon s Matijom i Mateom bilo sve po starom.Naravno večer nije prošla bez brukanja. No, nećemo o detaljima. Došle smo oko 4 ujutro te otišle pajkiti..Opća poznata stvar je bila kad smo se probudile da je bilo 30 neodgovorenih poziva, 20 poruka. To vam je tako kad ste Paris, Lind i Brit.
Ako, niste znali danas je poseban dan, 29.04, Matein rođendan. Mateiči zaboravi svu muku, tugu i bol. Na današnji dan samo voli. Nikom ne dopusti da ti želje kvari, sretan rođendan i nek ti se ispune sve kaj si poželiš.

Evo, da još nešto napišem...ujutro je bilo ok, popodne još gore. Zapravo sam samo spavala..ali dan mi je popravila kao i uvijek moja seka.Došla je do mene. Naravno gatale smo si sa grahom, slušali hitove 2003/2004, čitale stare dopisnice, smijale, zvrcale dečke..Bilo je genijalnooooo! Onda više nismo znale kaj da radimo, pa sam se ja sjetila da se odemo rolati ili kak bi Lorena rekla koturale. Ljudi moji, nismo mogli ni stajat, a kamo rolat. Išle smo malo po travi, malo po cesti ali više po travi. Kada smo napokon odlučile vozit samo po cesti Lorena padne na guzicu te naravno ja skupa s njom jer smo se držale za rukice.Trgale smo se od smijeha, susjedi gledaju kroz prozor, klinci nam se rugaju, a ja sam se čak "skoro" i ********. Eto i nije ovo bio tako loš dan. Zahvaljujući seki Loreni. Pozdrav

Gabriel García Márquez slavni je kolumbijski književnik, novinar, nobelovac i politički aktivist. Njegovo najpoznatije djelo je roman 'Sto godina samoće'. Gabriel danas ima 80 godina i njegove su životne mudrosti plod dugogodišnjeg iskustva.

1. Volim te ne zbog toga što si ti, već zbog toga sto sam ja kad sam pored tebe.
2. Ni jedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje neće te nikada rasplakati.
3. Samo zato što te netko ne voli onako kako bi ti to volio, ne znači da nisi voljen cijelim njegovim bićem.
4. Pravi prijatelj je ona osoba koja te drži za ruku i dodiruje tvoje srce.
5. Najgori način da ti netko nedostaje jest da sjediš pored njega i znaš da ga nikada nećeš imati.
6. Nikada se ne prestaj smijati, čak ni kada si tužan. Netko će se možda zaljubiti baš u tvoj osmijeh.
7. Možeš biti samo osoba na ovom svijetu, ali za nekoga ti si cijeli svijet.
8. Nemoj provoditi vrijeme s nekim kome nije stalo provoditi ga s tobom.
9. Možda Bog želi da upoznaš mnogo pogrešnih osoba prije nego što upoznaš pravu i na tome ćeš mu, kad se to bude dogodilo, biti zahvalan.
10. Ne plači zato što je završilo. Smij se zato što se dogodilo!
11. Uvijek će biti ljudi koji će te povrijediti. Nastavi vjerovati, samo budi oprezniji.
12. Postani bolja osoba i budi siguran da znaš tko si prije nego što sretneš nekog novog, a nadaj se da ta osoba zna tko si.
13. Ne opiri se toliko. Najbolje stvari događaju se onda kada ih ne očekuješ.

Evo i mene..šta ima? Nisam vam se tak dugo pisala jer sam bila u zemlji doline Sane. Zemlji gdje nema cesta tj. asfalta, samo pjesak..prašina, ima piramida i to podzemne, zgodnih PiramIDIOTA, deva na svakom ćošku s Premingerom u ruci..Nije bilo baš kao u mojoj mašti. Ali ne mogu se požalit. Ujutro mi je teta pravila društvo, riješavale smo križaljke te smo shvatie da nismo tak glupe..Samo da nešto napomenem to vam je moja naj, naj, naj teta! Koju obožavam. Popodne sam provela sa svojom sekom Sedinom. Već sam vam pričala o njoj...zakon cura.A, da moj bratić tj. nerođeni brat Dino je govno.Samo smo se tukli, ko klinci..ali već mi fali...Da ne zaboravim spomenut moje bosanke (Jasmina, Medina..). S njim vam nikad nije dosadno. Još ako popijete koju votku.. Fakat mi je drago kaj sam ih upoznala. Ma, nije mi bilo baš tako loše. Čak su došle i moje sestrične u petak..ali ja sam nažolost bila u komi. Zbog mog govna. Važno je to da smo mi to riješili. Nebi vam više pričala o nama. Nadam se da me kužite.
Prošlo je 5 dana, a fali mi. Mislim ne baš previše. Samo se bojim, bojim se da me ne zaboravi. Ali pomaže mi moja seka Lorena. Daje mi snage, potporu..kao i uvijek. E, da bolesna sam.Kašljem ko luda..Sutra je party. Lindsey neće biti.










  

  

Glittery texts by bigoo.ws

Dvije best frendice iz osnovne, jedan frend, proljetna večer i luda ideja (piknik na Cmroku u 9 navečer)...rezultat: VEČER ZA PAMĆENJE!!! Bilo je savršeno...imali smo deku, svijeće, sok, čokoladu i hranu (sjeno, slama, sir, salama ), a nedostatak nekoga tko će nam svirati na gitari riješile smo puštanjem muzike na mobitelu... Ne moram ni spominjati da smo otjerale sve ljubavne parove (pa neće nam valjda nabijat komplekse!!). U jednom trenutku smo bile ozbiljno napadnute od strane nekog psa, koji gazdu sluša manje nego mene Pongo što je stvarno porazno, al smo ga se uspjele riješit širenjem ruku i deranjem ŠUUUNKA!!!! , hehe, . Tad nam se pridružio Zlatko (ovak smo ga zvale u osnovnoj jer jaaako voli zlato) i iako na prvi pogled djeluje antipatično i umišljeno, zapravo je super za zajebanciju... Zlatko mi je rekao čak i nekoliko tračeva iz škole, al ih se baš i nemogu sjetit, a i izletilo mu je: Imam 17 godina i nisam se j....!, hehehe... Pala je i oklada da ćemo se sve tri poljubit s njim ako sa cca 2 metra ugasi jednu lučicu (pristale smo jer smo bile uvjerene da nema šanse)...skoro je ostao bez zraka pokušavajući no nije uspio sve dok se mi nismo zapričale i prestale gledat u njega, a onda je, na neku foru, uspio... E, jedva smo se uspijele izvuć iz oklade, ... Poslije je oko Cmroka prolazio policijski kombi i stvarno smo se zabrinuli jer je jaaako sporo prošao kraj nas, no ipak nije stao!!! Bilo je stvarno super i ludo, samo što je oko jedanaest postalo tako hladno da se nismo mogli ni pomaknut pa smo odlučili krenut doma... Hodali smo po Tuškancu, a Zlatko se skrivao od svakog auta da ga netko slučajno ne vidi i ne pomisli da je femiziran, nije da bi većina dečkiju htjela da ga se vidi sa tri komada na Cmroku, al nema veze... Baš kad smo prolazili kraj policijske kućice krenuli smo pjevat Da te mogu pismom zvati, samo da napomenem jedino Nina od nas tri zna pjevat! I tko nam sad može reć da se današnja generacija nezna zabavljat??? I na kraju tko zna šta je bilo s Ninom i Zlatkom kad smo se odvojili...hehe...

Shvatila sam da već neko vrijeme živim u iluziji, daleko od stvarnosti.... Kako mi je samo palo na pamet da sam ga bar malo upoznala u godinu dana? Sad shvaćam da je on za mene velika nepoznanica i da ga nikada ni neću do kraja upoznati...kako sam uopće mogla pomisliti da je drugačiji i da nije GOVNO, kada je baš isti kao i svi drugi...da bar ne posjeduje to nešto kada te pogleda i zagrli i kada te natjera da zaboraviš na sve...da bar nije u stanju smirit svaki moj pokušaj svađe...i nakon što mi je dopustio da pomislim kako je stvarno dobra osoba i da možda postoji netko tko te ne želi povrijediti, on je jednostavno otišao...kao da je svemu kraj i prije nego što je počelo...nije ništa rekao, a ja ne znam gdje je, šta je s njim, s kim je, šta radi, zašto je nedostupan, kao da je nestao, a iza sebe je ostavio samo poneku, lijepu uspomenu i jedno veliko razočarenje koje će dugo ostati u meni. Al čak i sad, samu sebe ne mogu uvjerit da je loš...šta mi se to događa??? F..., a stvarno mi se sviđa...zapravo se ne mogu odlučit dal ga više mrzim ili volim... Mislim da počinjem shvaćat...volim te, mrzim te, ali drugoj ne dam te, danima, noćima, ti si mi pred očima...

Ljudi, jel vi uopće imat pojma kako je teško kupiti bilo šta? Evo, baš sam skužila da nam je adresa bloga shoppingholičarke, a mi nemamo gotovo ništa o shoppingu...pa, zato sam ja tu-da to promijenim! Pa da krenem ispočetka...početak je mjeseca i mama je dobila plaču i odlučila se da me odvede u shopping, samo postoji jedan problemčić...naime morala sam birat između trapeica i balerinki... Zvuči glupo, al ja sam se premišjala cijeli dan jer ako sad kupim traperice ziher će mi prodat balerinke do sljedećeg mjeseca i opet nikako neću moć nać neke koje mi se sviđaju, al trebaju mi i traperice jer nosim samo dvoje traperica... A kako se prijatelji prepoznaju u nevolji, , idem ja zvat Mateu i Irenu...a kad ono Matea kaže trapke, a Irena balerinke, sva sreća kasnije je i Matea rekla balerinke pa smo se tako napokon odlučile... Baš sam mislila da je za danas dosta teških odluka, al kad ono ulazim ja u dućan i izaberam dva modela...moja draga majka me se skoro odrekla kad je shvatila da svi ulaze i izlaze, a ja još uvijek sijedim i nemogu se odlučit koje ćemo kupit... Oboje su bile bijele, platnene i s mašnicom (jednima je sa strane, a drugima naprijed) samo što su jedne malo više sportske (i udobnije), a druge su više šminkerske (i malo neudobnije)...mama, prodavačica i još jedna cura, koja je slučajno bila u dućanu i nikad je prije nisam vidjela, su me nagovarale da uzmem ove druge i tako sam na kraju popustila... Hm, trenutno sjedim doma u svojim novim, mukom kupljenim, balerinkama i ne mogu vjerovat kako me žuljaju, prvo ću ih morat nosit po doma da se malo rašire, usput ću dobit žuljeve, a ako mi netko slučajno kaže da su one bolje ne odgovaram za svoje postupke...

Opće je poznata stvar da smo mi, cure, totalno osjetljive na pjesme...pogotovo one ljubavne... Sigurna sam da ne postoji niti jedna cura koja nema neku svoju pjesmu koja je podsjeća na njenog dečka, pa na bivšeg dečka, frendicu, neki trenutak... Al zašto mi sve stvari povezujemo s pjesmama? Na primjer, Irena ima cijelu zbirku pjesama u svim gore navedenim kategorijama (pogotovo bivši dečko), a ja imam barem jednu pjesmu za svako moje psihološko ili fizičko stanje...tako ih dijelim na one za ples, plakanje, skakanje, za one prije spavanja, na one uz koje mogu učit, a ima i onih koje su za sve...al glavno pitanje na koje ne mogu pronaći odgovor je zašto smo se u stanju rasplakat na neki glupi ljubavni stih? Ali i zašto smo u svakoj pjesmi u stanju pronać neki stih za sebe? Hm, pa možda je to i poanta pjesama...uglavnom, samo sam htjela reć da je meni stalno upaljena neka muzika i da ne mogu bez toga...al ponekad stvarno mrzim što ne mogu poslušat pojedine pjesme bez da mi se zasuze oči...tako je glupo kad mi moraju otimat mp3 da se ne rascmoljim, al šta da radim kad sam osjetljiva na to?
UPOZORENJE!!! Ne puštajte mi: Dvije zvijezdice (Tajči), Trebam nekoga (Grašo), Sanjati (Crvena jabuka), Šta će meni moja dica reć (Gibonni),...