Na putu za Rajski Grad

Lip dan, lagana šetnja kroz sunčan grad… Hodan dalje, vrludan bez cilja… Čekan poruku… Prolazim ulicama koje su danas posebno lipe i živahne… Toliko puta prođen njima, a svaki put vidim nešto novo, nešto drukčije, spazin novi detalj… Prolazin kraj svog omiljenog kafića, javlja mi se konobar (nikad mi se nije sviđalo kad bi ljudi znali konobare, značilo bi da previše vise na istom mistu, a to mi nikad prije nije bilo napeto, a sad se volin osjećat negdi ka doma, da me svi znaju…). Hodan… More se ljeska ka zlato… I sve je nekako super, ležerno, lipo… Odavno nije vlada ovako dobar feeling gradon… I menon…
Stiže poruka… Dolazin do tog mista… Bijela majica… Bože moj… Šta će sad bit, šta ako ispadne gore nego s onin prošli četvrtak...? Ne bi to mogla podnit... Šta ako ispadne da se u biti ne slažemo u ničem? Šta ako nastane muk koji oboje toliko mrzimo? Šta ako ne bude teme o kojoj bi mogli pričat? Šta ako ni moje odlično raspoloženje ne pomogne? Šta ako...
Ulazin... Spremna na sve... Da, otprilike znan kakav je, al u pravom svitu sve ispadne drukčije, iskrenuto (Somnus, ne odnosi se na tebe, dapače...)... Šta ako u biti bude neki debil i čudak? Nije parija, al ono... Nikad se ne zna... Ma, ako bude takav, izvuć ću se nekako i šmugnit, ne znan kako, al ono... Pokušat ću svim snagama...
Ako već on se ne izvuče jer možda ja ispadnen debil, bude razočaran ili šta ja znan... Kako ovo mrzin!!!! Ni nakon sto puta mi neće bit lagano... Katastrofa...
Sidan... naručujen Nescaffe... Jebiga, zaboravila san na cedevitu, tribala mi je kava stvarno...
Pričamo, smijemo se... Još uvik san zbunjena... Smijen se na temu na koju ne bi smila... Osjećan se gore nego na 3. ispravku kontrolnog iz matematike ili prvom ispitivanju u životu iz sociologije (na koje san došla nepripremljena, nisam ništa znala i zamalo mi je dala asa)... Al nervoza nestaje... Mogla bi tu sidit satima... Bija je to Nescaffe ispijen u dobrom društvu... I da... On je pobiga kolko san ga ja god nagovarala da ostane još... Očekivano, jel da?

P.S. Ovo je jubilarni 50. post. Posvećen samo tebi... Počašćen?
P.P.S. Sićaš se kako je sve počelo? : "ej tinejđerice,kolegice,susida..itd..pozdrav iz omiša! ma pusti sve jezike kvragu,nek ti sport bude na prvom mistu i naravno mjuza,bez nje nigdi ne ajde:) zabava zabava i samo zabava:) P.S. posjeti mi blog (18.12.2005. 20:46)"

Evo me natrag, nakon dugog razdoblja kiša, ponovo je svanulo sunce, ja sam tu i nitko me opet ne može zaustavit.. Prolazim školskim hodnicima, ljudi začuđeno gledaju, nitko ne zna što se zbiva... A ja držim glavu visoko i hodam kao da ne primjećujem upitnike u njihovim očima... Osjećam kao da ih mogu sve zgaziti, kao da mi nisu ni do koljena, kao da nisu dostojni ni zavezati špigete na mojim čizmama... Crna izvana, blistam iznutra... U meni nema tame, u meni više nema mraka kojeg se bojim... Opet svijetli nešto, i to ne tek kao mali plamičak već kao oganj... Gori, plamti, bukti! Ništa mi ne može ovaj dan pokvarit... Music, fun & drinks... To je moj moto kojeg se držim... Jer šta je život? Tek prolazna sjena koju moramo šta bolje iskoristit, za ničim ne žalit, ić dalje i kad najviše boli…

A onda tako poznat scenarij… Vidim neodobravajuće poglede ljudi koje smatram prijateljima… I odjednom se sramim onog što mi je predstavljalo radost do pred koji tren…
Vatra i dalje plamti, al sada boli, peče… Urezuje žig na moje srce vrućim teškim metalom… Padam sa oblaka lomeći svih 206 kostiju u svom tijelu, osjećam se ko plastični Renault Clio u sudaru s kamionom... Smrskano... Sve je u mom tijelu smrskano... U mojoj glavi, u mom srcu... Čak i moj duh se lomi pod samo jednim njegovim pogledom... Ulazim u učionicu pognute glave, sa suzom koja je ipak uspila pobić iz oka...

Nikad više... Ja sam ono što jesam, oblačim se kako se osjećam i ponašam se kako se osjećam... Slušam muziku koju volim, odlazim na mjesta koja volim... Ako se netko ne može pomirit sa tin, njihov problem... Bio to ti, on, moja sestra, majka ili otac...
Moj život, moja sloboda, moral krojen po mojim načelima... Znam šta je dobro i šta je loše... I znam da je najgore ne bit ono šta jesi zbog okova koje drugi nameću pokušavajući sve staviti u okvire “normalnog” i očekujući da budeš draga cura sa rozim make-upom, uredno počešljanom kosom u rep, rusakom preko oba ramena, u plesnim cipelicama i haljnici, sve samim peticama u dnevniku, mnoštvom izvanškolskih i izvannastavnih aktivnosti, prvim mjestima sa državnih natjecanja...

A-a... Ja neću postat Borg, neću se nikad pokorit i bit asimilirana, moj otpor nije uzaludan!
Nisam tek još jedna ovca koja čeka u redu da bude ostrižena!
Nisam loptica skočica ili jo-jo koji skače po naredbi drugih!
Ne sviram po tuđim notama ili plešem po tuđim uputama!
Nisam pas koji je sretan kad mu bace kost!

Your Theme Song is Back in Black by AC/DC

"Back in black, I hit the sack, I've been too long, I'm glad to be back" Things sometimes get really crazy for you, and sometimes you have to get away from all the chaos. But each time you stage your comeback, it's even better than the last!

Jel se to događa svima ili sam ja imam moć da ispadnem debil kad to nimalo ne želim?
Scenarij: dogovaram se s tipom s neta za kavu, al nikako neman vrimena... Predložim mu da dođe na koncert, pristane, dođe, upoznamo se, pričamo nešto malo (koja sam ja glupača, pa ni ne može se pričat na onakvom koncertu), traje koncert, sidimo ja, on, moja prijateljica (Rockerica) i ovaj jedan lik koji me cilo vrime nagovara da plešemo... I aj, odem... Ostavim ga samog s Rockericom... Al, ok, namjeravam s ovim otplesat samo na jednu pismu, ne mogu na koncertu ovih cilo vrime stat... I plešem, plešem... I završi prva pisma, a ovaj mi ne da da oden... Uvatija me i ne pušta... Aj, dobro, još jedna pisma... I prođe ih 5 i konačno uspijen pobić... Dođen na misto, odsviraju još dvi stvari, gotov koncert, ja moran ić na zadnji bus, Rockerica me cilo vrime poteže da će nan pobić... Nisan ga uspila pitat ništa od onog šta san namjeravala... Šteta, parija se skroz dobar, drag, pristojan momak...
I da, ispala san debil... Za onim stolom nisam bila ja... Ne znan ko je bija, ja ne... zašto to uvik napravim? Zašto iman taj talent? Zašto odbijam dobre, drage ljude od sebe?
I zašto ne samo ljudi s kojima popričam jednom imaju krivo mišljenje o meni, nego i neki ljudi koje duže znam… Da pitate 10 ljudi kakva sam ja, dobili bi bar 5 različitih odgovora…
Kad nekom kažem da sam ozbiljna, ne viruje mi... Kad nekom kažem da se znam šalit, ne viruje mi... Kad nekom kažem s koliko prolazim, ne viruje mi. Kad nekom kažem da sam taj dan dobila asa, ne viruje mi...
Kako ljudi ne shvaćaju da imam trenutaka kad sam ozbiljna, sretna, dobre volje, loše volje...? Čak i trenutaka kad plačem (kojih je u biti gomilu, samo šta to niko ne zna)...? Kad sam nekima rekla da sam cili dan plakala kad mi je umra prijetelj, nisu mogli virovat... Mislili su da se zezan, a i dok sam im to govorila, oči su mi bile crvene...
Ma, opet san skrenila s teme... Uglavnon, živcira me šta nekad ispadnen glupa, nepristojna i bezobrazna... Nisam takva...
I ubuduće se idem upoznat s nekim na finu, mirnu kavu di ne znan nikoga i di nema nikave muzike! Možda konačno tamo budem ja... i ozbiljna i vesela, a nadam se i pametna

You Are a Retrospective Soul

The most misunderstood of all the soul signs. Sometimes you even have difficulty seeing yourself as who you are. You are intense and desire perfection in every facet of your life. You're best described as extremely idealistic, hardworking, and a survivor. Great moments of insight and sensitivity come to you easily. But if you aren't careful, you'll ignore these moments and repeat past mistakes. For you, it is difficult to seperate the past from the present. You will suceed once you overcome the disappoinments in life. Souls you are most compatible with: Traveler Soul and Prophet Soul

Šetam svojim Gradom… Ovih dana ulice su mu prepune praznih ljudi… Dolaze mi u susret, javljaju mi se… Sve poznata lica, nekoć čak i prijatelji... Neke nisam vidjela od kraja osnovne škole... Al obično ove fešte izvuku sve iz kuća, bez obzira šta je škola odma sljedeće jutro... Ostaje se do kasno na koncertima, vozi se na peglicama i po lunaparkovima... Isprazni osmijesi na ljudskim licima i lažne radosti...
Ja hodam sama sa svoje dvije prijateljice... Šetamo bez nekog cilja, jednostavno radimo đir po tom gradu kojeg zimi zapostavljamo, a onda ljeti sve nadoknađujemo...
Zimi su njegove ulice puste, a sada, u ove dane sve vrvi od života... I to mi smeta... Više volim proći mokrom pustom ulicom... I prošetati kroz onaj park, proći kraj one klupe... Pa krug oko livade i ona vrba...
Proći kraj skala u rijeku i sjetiti se kako sam tog ljeta po stoti put skliznula s kamena i upala u rijeku...
A kiša baš svaki put kad prođem kroz Grad uporno rominja… Kao i onaj zadnji put kad sam ga vidjela…
I onda susretnem onog kojeg nema tu… Kojeg nikad nije bilo i koji nikad neće biti… I ljuta sam što ga vidim… Priča mi svojim nijemim glasom… A mene bole uši od tišine…
Ah, da je barem tu, da ga zagrlim i poljubim ko sad u svojim mislima… Da bar sutra ujutro kad uđe u bus u mojim zatovrenim očima prepozna ljubav, da čuje moje srce koje svaki put luđački udara zastajkujući…
On je moj najbolji prijatelj kojem mogu reći sve osim kako se osjećam i što mislim…

Paradoks… Moja najdraža stilska figura… Koju živim… Al valjda su stvarno okovi krila da se brže leti…

Your Inner Child Is Surprised

You see many things through the eyes of a child. Meaning, you're rarely cynical or jaded. You cherish all of the details in life. Easily fascinated, you enjoy experiencing new things.