Šetam svojim Gradom… Ovih dana ulice su mu prepune praznih ljudi… Dolaze mi u susret, javljaju mi se… Sve poznata lica, nekoć čak i prijatelji... Neke nisam vidjela od kraja osnovne škole... Al obično ove fešte izvuku sve iz kuća, bez obzira šta je škola odma sljedeće jutro... Ostaje se do kasno na koncertima, vozi se na peglicama i po lunaparkovima... Isprazni osmijesi na ljudskim licima i lažne radosti...
Ja hodam sama sa svoje dvije prijateljice... Šetamo bez nekog cilja, jednostavno radimo đir po tom gradu kojeg zimi zapostavljamo, a onda ljeti sve nadoknađujemo...
Zimi su njegove ulice puste, a sada, u ove dane sve vrvi od života... I to mi smeta... Više volim proći mokrom pustom ulicom... I prošetati kroz onaj park, proći kraj one klupe... Pa krug oko livade i ona vrba...
Proći kraj skala u rijeku i sjetiti se kako sam tog ljeta po stoti put skliznula s kamena i upala u rijeku...
A kiša baš svaki put kad prođem kroz Grad uporno rominja… Kao i onaj zadnji put kad sam ga vidjela…
I onda susretnem onog kojeg nema tu… Kojeg nikad nije bilo i koji nikad neće biti… I ljuta sam što ga vidim… Priča mi svojim nijemim glasom… A mene bole uši od tišine…
Ah, da je barem tu, da ga zagrlim i poljubim ko sad u svojim mislima… Da bar sutra ujutro kad uđe u bus u mojim zatovrenim očima prepozna ljubav, da čuje moje srce koje svaki put luđački udara zastajkujući…
On je moj najbolji prijatelj kojem mogu reći sve osim kako se osjećam i što mislim…
Paradoks… Moja najdraža stilska figura… Koju živim… Al valjda su stvarno okovi krila da se brže leti…
Your Inner Child Is Surprised |
You see many things through the eyes of a child.
Meaning, you're rarely cynical or jaded.
You cherish all of the details in life.
Easily fascinated, you enjoy experiencing new things. |
|