Snaga volje ili natjecateljski duh
|
Primjećujete li da ljudi često govore da nešto ne mogu. Poput onog: 'Joooj, taj posao nije za mene, ja sam totalno neorganizirana.' Ili: 'Joj, ja ti ne znam kuhati, kako ti je to uspjelo, ja to ne mogu nikako.' Ja nema šanse da priznam da nešto ne mogu ili ne znam. Mučit ću se s tim makar pukla. Primjer prvi: auto škola. Priznajem, u početku mi vožnja baš nije išla. Svi su me uvjeravali da je najbolje ne isprobavati voziti prije auto-škole da se ne pokupe krive navike. Krivo. Onima koji su prije pokušali, radnje poput mijenjanja brzine i okretanja volana:), prije su postale rutina. Ja sam bila uvjerena da se auto vozi jednako kao bicikl. Volan se fino može okrenuti samo za 180 stupnjeva, kako ga okreneš tako ide, ne treba ti 'ajnšlag'. Kako se to književno kaže? Manevarski prostor? Nemam pojma. No, iako mi u početku nije baš išlo, nisam se predavala. Testove sam položila od prve, ali sam vožnju pala - od prve - i druge:) I još me instruktor poslao ranije na ispit, kao ja sam to savladala prije vremena. A-ha. On je imao manje posla i uzeo lovu prvo za neodrađene, a onda i nadoknađene sate. Kad sam položila, nisam dala mjesta strahu, iako je trema bila prisutna. Vozila sam svaki trenutak koji mi se pružao uz nervozne komentare iskusnijih muških suvozača. Zahvaljujući tome danas sam prava mala profi-vozačica:) Primjer drugi: faks. Od prvog dana sam slušala komentare: 'Ovaj profesor ti je koma, kod njega nitko ne prolazi, prebaci se drugom.' E pa nisam. Niti jednom nisam zamijenila profesora. Sve Groze sam položila, heh, he, pa nek se grizu luzeri koji su išli par put na ispit kod lakših profesora. Na drugoj godini sam se prebacila sa dvogodišnjeg na četverogodišnji studij. Morala sam polagati razliku matematike koju nisam slušala. Moja generacija se naplaćala instrukcija, a ja sam kopala i nalazila rješenja sama. Izašla sam prvi put na ispit, pa drugi, pa treći i tek peti put položila, ali bez dana instrukcije. Ista ekipa još i danas polaže:). Primjer treći: stručni ispit. Nakon godine dana radnog staža trebalo ga je položiti. Svi krenuli na seminare jer bez toga se kao ne može položiti. Bitno je da vas upišu da ste ga platili. Svi išli, ja opet ne. Pred ispit ljudi na Apaurinima i Praxitenima, ja mirna (dobro ne baš skroz:), čekam svoj red. I gle, položim. Ima toga još... Ljudi vjerujte u sebe. Ne dajte da vam govore da nešto ne možete. Vi ste jači od svega i svih. Nema te sile koja vas može zaustaviti kad nešto naumite. Osim možda malo umora:) Go for it! |