Zadnjih dana sam smrvljena. Više ne glumim da sam dobre volje jer jednostavno nisam. Nevjerojatni kako vas ljudi izbjegavaju kad vam baš ne ide najbolje, čak i vlastiti muž. Sve je počelo s mojom promjenom posla. Posao je bolje plaćen i stalan, ali je katastrofa. Iskreno, opet sam se zaribala s tom razlikom da sad nemam vremena ni za traženje novog. U ono malo pauze što imam moilm boga da ne sretnem nikog poznatog jer izgledam i osjećam se totalno izgubljeno.
Već duže vrijeme me prati neki bad luck i vrijeme je DA ODE OD MENE!!!!!! AAAAAAAAAAAAA!!!!!! Od prevelike količine posla svaljene na moja pleća sam dobila genitalnu infekciju. Supač. Krajem prošlog tjedan pozovem moju i muževu rodbinu na ručak u nedjelju, a u subotu ujutro završim na hitnoj otečenih donjih:) usana. Izgubim cijeli dan u bolovima, pečenju i doktorima. Drugi dan svjedno rodbini pripremim ručak. Nešto su mi pomogle naše mame, ali sve mi isto kad bi najradije cijeli dan ostala u krevetu. I još se ajde cijelo vrijeme smješkaj i budi pristojna, a od bolova jedva sjedim. Nakon ručka mi se pokvarila perilica za suđe i ostalo brdo lonaca i tanjura za oprat koje sam se tek danas skroz riješila jer nemam gdje stavljat toliko suđe kad nema perilice. U ponedjeljak sam otišla kod ginića (nakon radnog vremena jer direktor nema razumijevanja za izbivanje s posla) i vratila se doma s 4 kutije tableta. Posao je ovaj tjedan stvarno naporan tako da mi se bolest samo pogoršava ili u najboljem slučaju ostaje na istom. Sreća pa je muž 'pun razumijevanja', pa me još uvjerava da je to sve normalno, da što bi ja htjela i raditi, i biti domaćica, i da je MENI danas skuhao ručak i da što bi da nije, i tisuću da..
Dosta mi je više pretvaranja da sam dobro, izgledanja dobro, pranja kose svaki dan depilacije svaki dan, bivanja na raspolaganju za svaki direktorov hir... Dosta mi je nabijanja krivnje, od strane mojih roditelja jer; 'kako ljude ne pozovem na ručak?'; od strane njegovih roditelja 'što nisam sama mogla ispeći kolač?'; od strane muža što ne mogu doći doma odmorna i još njemu kuhati finu papicu, a ako već to ne radim zašto ne plaćam račune. Baš je super kad se udate za nekog tko 'ima razumijevanja' i s kim se ne smijete.
Tako bih voljela imati uz sebe nekoga tko me nasmijava kad sam loše, tko me ne krivi što kuća nije pospremljena ili ručak skuhan. Tko smišlja gdje ćemo za vikend, a ne što bi još trebali raditi. Tko je uz mene kad svi drugi zakažu.
Možda je takav netko i postojao, a ja sam ga pustila da ode....
A možda sam samo umorna i sve ovo prođe za jedno godinu dana:) kad uspijem dobiti godišnji.
Zašto se stalno moram boriti s vjetrenjačama, zašto se neke stvari ne riješe same od sebe?
Rekao bi Ševacjaku: stvarno mi je loš grah pao.
Post je objavljen 22.03.2006. u 22:43 sati.