Miss Croatia-e
|
Na ovaj post me potakla Demjanina današnja tema. Ljuti me što živimo u državi pomaknutih vrijednosti. Znam da vam nisam otkrila ništa novo ovom rečenicom. Pa da pojasnim. Djecu se uči da budu mali snobovi. Gradi im se lažna slika prividnog bogatsva. Roditelji su doslovce na rubu egzistencije, ali djeca moraju imati najnoviji model traperica. I ne kuže da im s time ne čine dobro, nego naprotiv. Jednog dana kada odu graditi svoju obitelj i život neće biti u stanju održavati taj prividni standard. Suočit će se mogućnošću dobivanja posla samo u firmama u kojoj je plaća cca 2-4.000 kn. Od tog iznosa će trebati kupiti stan, auto, plaćati režije i hraniti se. Djeca se odgajaju u nerealnom svijetu. Ne uči ih se raditi, zarađivati, školovati za zanimanje s kojim će moći zaraditi. Bitno da studira. To što je profesor filozofije i pedagogije, i neće naći posao u struci dok je živ, nema veze. A ako ga nađe radit će cijeli život za crkavicu. Bitno da je diploma u ruci i da se može reći susjedima, da je profesor. Ali diploma se ne jede. Od nje se ne živi. Mi smatramo da su Skandinavci hladni kad svoju djecu sa 18 godina pošalju van iz kuće da žive samostalno. Ali to dijete će prije doći do vlastitih ciljeva, nego naša djeca. Da ne kažem da njima uopće nisu bitne marke. Mi možda vozimo dobre aute, imamo lijepu odjeću, ali živimo s roditeljima do 45-e. Nesnalažljivi smo, nesamostalni, ne znamo naći posao, stan. Ne želimo se odricati, prekomontni smo. Draža nam je prividna slika bogataša koja se stječe u kafiću. A sačuvaj Bože da uđete malo u hrvatske kuće i stanove, i da vidite u kakvim se uvjetima živi. Odgajamo odlikaše koji su puni sebe, a ne znaju tražiti posao. Ne znaju kako doći do njega. Srame se otići na interview. Misle da samo njih čeka direktorska stolica baš tamo gdje su zamislili. Da ne kažem kolike su nam rupe u obrazovanju. Za primjer: ja sam diplomirala ekonomiju. U zadnje vrijeme se borim s leasingzima. Pa ne budi prevarena i neinformirana odlučila sam proučiti sve mogućnosti i uvjete svih vrsta leasinga. I sjetim se da imam nešto podataka o tome u knjizi s fakulteta. Otvaram i čitam. A kad tamo, pukla sam od smijeha. Nakon četiri godine radnog staža meni ta knjiga izgleda smiješno. Informacije su toliko šture kao kad kažete djetetu da je nastalo jer se mama i tata vole. A ono nema pojma cijeli postupak:) Eto, tako otprilike. Gledam našu novopečenu misicu na tv-u. Studira na Vernu. Godina na Vernu košta 33.000 kn. Ako plaćate u ratama to je blizu 3.000 kn mjesečno. Novinari su bili kod njezinih roditelja u Šibeniku. Žive u sasvim prosječnoj kući. Nisam zapamtila kojeg su zanimanja, ali rade sasvim prosječne poslove. Nisu niti visoko obrazovani, niti su privatni poduzetnici. Vidjevši image oko nje i nju na cesti čovjek bi mislio da se radi o novoj Todorićki. I onda se ja pitam odakle njeni roditelji financiraju taj studij? Odakle? Vjerojatno sav svoj imetak žrtvuju za nju. No, to je ipak najbolje što su joj mogli priuštiti za taj novac. Bolje nego da su joj kupili novi automobil. Privatnim poslovnim fakultetom će steći znanja i kontakte kojima će ući u svijet poduzetništva. I ako bude dovoljno pametna da iskoristi svoju poziciju vjerojatno će uspjeti. Nemojte svojoj djeci davati novac, naučite ih da sami zarađuju. |