[ . . .Očito mi ljudi nekoj višoj sili služimo kao lutke za isprobavanje različitih vrsta tuge i depresije. . . ]

eto, ne znam ni sama.... upala sam u krug monotonije i konstantno istih stvari... gade mi se svi oko mene, izuzev par osoba, gadi mi se sve što pogledam, dotaknem ili na što pomislim. nemam volje ni za što, nepostoji ni jedna jedina stvar na ovome svijetu za koju bih sada imala volju... dobro postoji, pretjerala sam, ali bit je u tome, da i za ono što jako volim nemam nimalo volje. najsretnija bih bila da me netko jednostavno izbriše sa lica zemlje, i da se nitko nikada ne sjeća mene, tj. kao da nisam ni postojala... ali svi jako dobro znamo da je to jednostavno nemoguće.! u mene se uvukao neki beskrajni strah, svega se bojim,konstantno sam paranoična,i razmišljam previše o tome kakva će biti budućnost,naravno u mojoj glavi i očima.loša i crna....bojim se da će me ljubav ostaviti (to mi je definitivno najveći strah u životu), bojim se da ću dugo ostati u ovome stanju pa ću se tako i sama sebi početi odvratno gaditi, bojim se da neću imati snage ni za šta, tj. neću htjeti imati snage, bojim se da će se nešto dogoditi mojim dragim osobama i naravno alenu (to je strah koji proživljavam svaki dan, svaku sekundu, svaku stotinku, 365 dana u godini), bojim se da neću imati snage učiti i dobro završiti četvrti razred, bojim se da će me zbog moje ograničenosti samo na moju ljubav, ljudi odbaciti i odjebati. objasnim vam malo kasnije. ma ne znam, u nekim trenutcima imam osjećaj da gubim razum. škola me strašno živcira, skoro cijeli razred me živcira, i nikako nemam volje to promjeniti tj. utjecati na to. zapravo nemam volje ni za šta... pustit ću da ide kako to bog želi, ako treba nek ode sve kvragu....strašno je koliko sam glupa, i koliko neki trenutci utječu na mene i moj cijeli sistem u glavi. onoliko malo koliko poznajem psihologiju, dovoljno je da vidite, čujete i da vam netko posadi bubicu u glavu i mislit će te da su svi protiv vas, tako sam se i ja uspjela uvjeriti u stvari koje su praktički nemoguće. nažalost, svijesna sam da je to nemoguće, ali se još uvijek toga svega bojim. joj imam osjećaj, da samo mučim sebe i sve oko sebe. konstantno plačem ko kreten, barem dobrih pet puta na dan. i onda su mi oči ogromne.... pa se još moram i skrivati da slučajno netko ne bi vidio, jer mi se stvarno ne da objašnjavati zašto sam plakala. osobe s kojima sam prije obožavala pričati i biti u društvu, sada su mi samo puki prolaznici i kolege. mislila sam ma proči će to, ali nije i nit će. jednostavno smo se promjenili, udaljili, odrasli... i naše vrijeme je završilo, ne pripadamo više jedni drugima. to me jako izjeda, izjeda me ljudska sebičnost i dvoličnost, gadi mi se to. ma sve mi se gadi....
rekla sam da ću objasniti... ono gore.... e pa ovako... ja sam imala "prijatelje"... jel? oni su me, hm, držali uz sebe kao neku dvorsku ludu, jer me život naučio da svoje probleme moraš riješavati sam, pa sam tako postala zatvorena ali vrlo vesela osoba, koja se konstantno smije i nasmijava druge. zato su me moji "prijatelji" i "voljeli". nažalost ja u tom društvu nisam imala pravo glasa kao i cijeli život. bila sam slijepa i nisam vidjela da me iskorištavaju a zatim odbacuju kada im dosadim. prijatelji su potrebni, a ja ih nisam imala, tj. mislila sam da ih imam. ušla sam u srednju školu, gdje se moj kontakt sa "prijateljilma" prorijedio i shvatila sam neke stvari... postala sam ograničena, tj. nisam nitkome ništa govorila, znala sam sjediti satima sama šuteći i razmišljajući. na neki način mi se sviđala ta samoća jer nije postojalo ništa i nitko tko će me moći zajebati... ali naravno, čovjek nije stvoren da bude sam. pa sam tako počela luditi na neki način. tada se našla osoba, hm... ne znam ni kako to opisati... osoba bez koje bokte pita gdje bih bila, i šta bi bila. osoba koju ću beskrajno voljeti do kraja svoga života bio on dug ili kratak. osoba s kojom sam i osoba bez koje ne bih mogla živjeti. ali o njemu jedan drugi post....bit će posebno posvećen! ta osoba, tj. moja ljubav, tj. ljubav mog života me spasila. kao i mnoge druge ljude... saslušao me bez ikakvih problema, pazio je na mene, volio me i bila sam mu draga, a ja kao ja, naravno pala sam na to (ko ne bi na njega pao).... tada smo on i ja krenuli. iako nisam odmah priznala, ali bilo je očito da sam alena voljela od prvoga dana... jednostavno sam znala i još uvijek znam da je on ono moje nešto, onaj poseban detalj koji nas čini boljima, jednostavno SRODNA DUŠA...... iako sam mu pravila sranja, poprilična sranja i bila sam odvratna prema njemu.... on je to bio u stanju oprostiti jer je i on u meni prepoznao srodnu dušu... oprostio je i nakon nekog vremena sve je opet bilo po starome. tako sam ja silno zaljubljena postala ograničena na jednu osobu tj. samo na njega. prije sam uvijek morala trčkarati i paziti na najmanje tri prijatelja u isto vrijeme, ali tada sam shvatila da je bolje raditi oko jedne osobe koja te neće odjebati nego oko njih deset koji će te svi zajebati. ukratko i već rečeno postala sam ograničena samo na njega. nije mi trebao nitko drugi, samo on. tako da nisam ni stvarala neke određene kontake sa bilo kime drugim. samo ono nešto sitno što je dovoljno za malo bolji razgovor. zato sada nakon ove dvije i pol godine koliko sam s njime, jednostavno nisam u stanju stvoriti neku vezu s nekim drugim, jer mi zapravo nisu ni potrebni, ponovno kažem osim par osoba. znam da postoji mogućnost da će se mnogo ljudi naljutiti kada pročitaju ovaj post, ili će me krivo shvatiti, ali mislim da je jednostavno vrijeme da se to zna o meni. vjerujte mi da mi nije cilj da nekoga uvrijedim, ili povrijedim, ali ja sam jednostavno takva osoba. nažalost uz taj moj ne kontakt sa ljudima... došlo je i par problema. moj pogled je bio uperen samo u njega, pa sam u nekim sitnicama bila sljepa, a i postala sam na neki način opsjednuta, još uvijek sam... i to ne poričem. ne mogu izdržati ni dan bez njega, da ga ne vidim i ne čujem. ne postoji apsolutno ni jedna riječ na ovome svijetu da opiše moju ljubav. ugl. da, postala sam opsjednuta, tako sam mračila na sve žensko što mu se približi, nemojte me sada krivo shvatiti... zagrljaj i poljubac u obraz mi ne smetaju. ali neka pretjerivanja, eh.... znam da će ove prethodne rečenice krivo shvatiti barem dvije osobe, ali ja vas molim, nemojte... ja sam takva, nisam se na to natjerala niti sam si to usadila u glavu iz dosade, takva sam stvorena i ne mogu to promjeniti, probala sam vjerujte mi.... ugl. dosta o ovome, jedan poseban post ću napisati o nama dvoma, tj. mojoj ljubavi i meni. eto, ne znam više ni sama o čemu da se izjadam, jer se osjećam totalno jadno, istrošeno, izponavljano, glupo, isprazno .... i još mnooooogo, mnogo toga.... ne preostaje mi ništa drugo nego da vama ostalima poželim da ne upadnete u ovu melankoliju koja je mene snašla, nego da budete veseli, dobre volje i da se ne živcirate. mojoj ljubavi poručujem. eh. opet nema riječi...ništa. da ga volim najviše na svijetu i da mi fali svake stotinke kada nisam s njime.... šaljem mu veliku pusu... i ljubavi, znam da sam dosadna i naporna, ali kao što rekoh previše te volim i glupo je to tajiti.... I WOULD GIVE MY LIFE FOR YOU, EVEN IF IT TAKES TO KILL MYSELF OR SOMEONE CLOSE TO ME.....ljudi uživajte mi... eh da....predzadnji dio priče objavljujem još ovdje, ali kraj neće biti tu, to sam već napisala... sve ću vam objasniti.. .uživajte mi ljudi.....





Vođa joj je prišao i pomilovao po licu desnim dlanom: vratila si se, a? Znao sam da ćeš kad – tad opet pokucati na vrata. Napravio je krug oko nje odmjeravajući je od pete do glave. Zatim se vratio do kauča i uvalio se u njega kao da nema snage ni za šta. Gledao ju je par minuta i onda rekao onoj dvojici: David, Charles, izađite van!. Oni su ga blijedo pogledali i mumljajući nešto izašli. Ja sam James, zadovoljstvo mi je, a ti? Faris je samo šutila i gledala ga ravno u oči. Nije mogla izgovoriti tih pet slova. Grlo ju je bolilo i nije znala za sebe. Skupila je hrabrosti: Moje ime nije bitno!. Nakon toga se okrenula i skinula jaknu. Bacila ju je na prazni kauč. Tamo je ostavila ostatak svoje odjeće, osim gaća. Stajala je gola ispred odurnog lika dugačke masne kose, upalih plavih hladnih očiju i iznimno kratkih ruku. Gledao ju je par sekundi i onda pitao: jel hoćeš dozu sada ili poslije? Može sada. Rekla je Faris misleći da se tako neće sječati što je bilo i da neće osjećati dodir kratkih i debelih prstiju. Sjela je na kauč pored njega. Ugrijala je heroin u staklenoj posuditi, uvukla ga u špricu i ubola se u venu. Par sekundi poslije osjetila je euforiju, radost i sreću kakvu sama nije mogla proizvesti. Osjećala je da će utonuti u kauč na kojem je sjedila. Da će se stopiti s njim. Ali tada ju je James dohvatio i skinuo onaj zadnji komad odjeće. Gadio joj se njegov dodir i dah na licu. Ali nije ju više bolilo briga, svaki dio tijela osjećao je blaženstvo, ništa ju nije bolilo, ona treskavica i drhtanje prestali su, a strah je prerastao u nekakvu vrstu sreće. Zadnje što se sjećala bile su njegove ruke na njenim bedrima.

Probudila se na kauču pokrivena dekom. Trebalo joj je vremena da se sjeti gdje je i što se dogodilo. Bila je zahvalna što se nije ničega sjećala. Ipak ono malo što je znala prožimalo joj je gađenje i odurnost tijelom. Ležala je par minuta dok nije smogla snage da se ustane. Polako prislanjajući se dlanovima na kauč, ustala je. Sekundu poslije u stomaku i glavi joj se tako zavrtilo da je izbacila ono malo jučerašnjih ostataka hrane po sebi i podu. Ustala se i pronašla odjeću. Onoj trojici nije bilo ni traga. Našla je poruku na stolu i vrećicu heroina. Na poruci je pisalo: Mala, bila si odlična. Evo ti nagrada, a ako ti ubuduće još bude trebalo horsa, znaš gdje ćeš me pronači. Poruku je zgužvala i stavila u džeš od jakne. Polako se izvukla iz katakombe i odgegala kući. Nije znala odakle je izvukla zadnje tragove snage da se popne u sobu. Otuširala se i legla u krevet.

Ding – dong! Probudilo ju je zvono na vratima. Sišla je dolje i preuzela pošiljku od poštara. Pogledala je kutiju. Glasila je na mamu. Odložila ju je na kuhinjski stol. Ovo je bio već peti dan da nije vidjela roditelje. Nije joj to bio problem, bila je sretna što nije morala slušati maminu dreku kako ne pazi dovoljno na sebe i kako ništa ne jede. Osjetila je da je heroin prestao djelovati. Vratila se u sobu, izvadila prozirnu vrečicu iz jakne i ubrizgala heroin. Pogledala je na kalendar i vidjela da je nedjelja. Nakon toga je zaspala. Najbolje halucinacije imala je u snu. Sutra je morala u školu, i to joj je poremetilo snove. Sanjala je dug mračan hodnik i krv poprskanu po zidu. Odjedanput su joj vene počele krvariti i nije imala kosu. Bila je ćelava i blijeda. Dugo je hodala hodnikom, satima, dok nije došla do kraja. Na kraju je stajalo njeno veliko antikno ogledalo. Na mjestu gdje je trebala vidjeti svoj pravi odraz stajala je prelijepa livada sa mladom tek izraslom travom. Na nebu su ležali bijeli meki oblaci, a po zraku su letjele sjemenke maslačka. Odjedanput je vidjela neku djevojku kako sa kraja livade prilazi tome ogledalu. Do trenutka dok ta djevojka nije stala nasuprot nje nije shvatila da je to zapravo ona. Njena preslika imala je dugu preljepu crnu kosu koja je padala sve do bokova. Koža joj je bila meka i bijela, a an sebi je imala prozračnu bijelu haljinu. Stajala je bosa na travi. Faris ju je gledala sa divljenjem. Tek nakon par sati (tako joj se barem činilo), shvatila je da njena „blizanka“ drži nešto u rukama. U svojoj ljevoj ruci držala je krvavo uništeno srce pomalo već crno od nekakve tuge i boli. U desnoj ruci držala je polomljenu staklenu iglu i crvenu ružu. Faris je upitnim pogledom pokazala u blizankinu ruku. Ona je shvatila što faris želi. Pogledala je u sadržaj na svojim rukama. Ponovno je pogledala Faris i polako podigla lijevu, pa desnu ruku. Kao da mora birati između to dvoje. Nije znala što predstavlja ono srce i igla. Stajala je i gledala u te ruke i milo lice nasuprot nje. Odlučila je zakoračiti u ogledalo s nadom da će se ona pretvoriti u tu djevojku. Kročila je desnom nogom u zrcalo i odmah shvatila da je počinila grešku. Umjesto da joj noga stoji na mekoj travi, ona je sada padala u crni bezdan. Činilo joj se da je padala danima dok nije skočila uznojena iz kreveta.

eto, kao što i naslov kaže, sve po starom, nema ni'š novo.... glupa škola počela, i to zadnja godina... jebemu ... oh, da!!! sad još moram kupit i knjige i bilježnice, a tako mi se neda. i to još knjige koje koštaju jebeno puno para, jebem ti ja ministarstvo, kad je ono osnovno tj. naobrazba tako skupa... ugl. eto ja u nekoj melankoliji... ne bih znala ni sama... nego samo pišem novi post da objavim ostatak priče... a kraj, eh neće se nalaziti ovdje već na nekom drugom mjestu.... uživajte mi ljudi

mojoj jedinoj ljubavi šaljem veliku pusu i volim ga ZAUVIJEK!!!!!!!!



Nije shvaćala zašto ju vlastita majka, osoba koja inače pruža zaklon, zaštitu i ljubav, zašto ju mrzi! Često je mjenjala svoj izgled misleći da će ju majka nekako prihvatiti. Ali nikada se ništa nije promijenilo. Što je Faris bila starija, majka je popuštala, zapravo bolilo ju je briga gdje je i što radi. Tako da je sa sadašnjih 18 godina rijetko kad viđala roditelje. Ili je bila u školi, vani ili u poznatoj ulici. Pogledala je u ruku, pljuga je odavno dogorila spaljujući kožu među prstima desne ruke. Bacila je čik u pepeljaru, ustala se i upalila CD liniju. Upalila je KoRn. Jedina glazba koja joj j epružala utjehu uz heroin. Pjesma je treštala, i staro antikno ogledalo treslo se polako gurajući parfem sa komode. Taj parfem dobila je od djeda. Nije toga ni bila svjesna, a dodatni udarac i vrisak dokrajčili su crvenu okruglu bočicu parfema. Dok je padala sa stare crne komode Faris je bolno vrisnula trčeći prema tome predmetu. Gledala je kao u usporenom filmu kako bočica dodiruje istrošeni parket, razbija se i leti u milijun komadića. Faris se bolno bacila na pod ribajući dlanovima i koljenima o krhotine crvenog stakla. Naslonila se na komodu i u bijesnom plaču pokušavala skupiti sitne komadiće. Sjela je naslanjajući se na komodu. Gledala je u par dijelova stakla u rukama koje je uspjela pokupiti. Sjedila je tako jedno pola sata prisječajući se jedinog čovjeka kojeg je voljela, svoga djeda koji je umro u njenoj šestoj godini. To je bio mamin tata koji joj je pružao utjehu kada bi god bila tužna. Volio ju je od trenutka kada se rodila,pazio i čuvao. Faris se tužno nasmijala kroz plač kad se sjetila kako joj se djeda smijao kada ju je osa ubola, mislila je da će umrijeti, ali djed ju je nježno zagrlio i utješio. Dok se prisjećala suze teške poput kamenja klizile su joj niz rumene obraze. Nakon mora prolivenih suza i par sati gledanja u crvene krhotine, prisjećanja i boli, Faris se ustala, ugasila liniju i ljeno odvukla u krevet.

Zateturala je posrčući kada se sljedeće jutro ustajala iz kreveta. Osjećala je neku mučninu u stomaku, no mislila je da je razlog tomu nedovoljna prehrana i prevelika količina pljugi. Nije se previše zabrinjavala zbog toga. Došla je laganim korakom do one crne komode tražeči kutiju cigara zakoje je bila sigurna da ih je tu ostavila. Našla je pljugu, zapalila i otišla do kreveta. Sjela je na njega. Tresla se i znojila u isto vrijeme. Nije znala što joj je i zašto njeno tijlo tako reagira. Ruka joj se toliko tresla da nije bila u stanju normalno pušiti. Zapepelila je cijeli krevet. Bijesno je ugasila pola cigarete neshvačajući što se događa. Otišla je u kupaonicu i pogledala se, oči su joj bile upaljene i crvene, imala je velike tamne podočnjake, a crna kosa joj je u masnim pramenovima padala na lice. Odlučila je da će se otuširati i nešto pojesti, sigurno e joj od toga biti bolje. Sto posto mi je loše od šoka koji je preživjela jučer, a ni par dana nije jela ništa konkretno. Oprala je dugu crnu kosu koja je dosezala do dna leđa. Puštala je da ju voda cijelu opere, osjećala se ugodno dok je voda sapirala svu mržnju, bijes i pakost. Volila je vodu....
Pogledala je u ruku u koju se bola iglom već skoro godinu dana. Bila je već pomalo plava i natečena, a vena je bila crvena i popucala. Prešla je desnom rukom preko sada već bolne rane. Izašla je iz tuš kabine i omotala se ručnikom. Otišla je u sobu i obukla se u crnu usku majicu i crne široke hlače. Pogledala je sat na ormariću, pokazivao je deset i trideset što je značilo da je bila sama kod kuće. Sišla je kat niže i ušla u kuhinju. Otvorila je frižider nadajući se da će pronači nešto fino, ali joj je od mirisa hrane samo još više pozlilo. Zatvorila je frižider naglim pokretom. Otišla je do telefona i naručila si pizzu. Čovjek ju je pa puta morao pitati adresu prije nego što joj je došlo do glave da netko nešto govori. Previše je utonula u svoje misli i nije obračala pažnju na stvari oko sebe. Otišla je nazad do svoje sobe i upalila Tv. Na programu su bile neke glupe stvari. Prebacila je na MTV i vidjela neki spot sav u rozom o nekoj sretnoj obitelji i idiličnom životu. Zgadilo joj se to jer je znala da to ne postoji. Iako je sama kao mala vjerovala u to, sada joj se gadila sama pomisao. S gađenjem je prebacila na program i tako nastavila štekati kada ju je prekinulo zvono na ulaznim vratima. Nije ni bila svjesna da se još uvijek tresla i drhtala iako je u stanu bilo poprilično vruće. Sišla je dolje i preuzela pizzu, vratila se u sobu i otvorila kartonsku kutiju. Kada je bacila pogled na tu hranu, smučilo joj se istog trena. Sam pogled na tu pizzu (koja je trenutno u njenim očima izgledala kao bljuvotina djeteta koje pati od leukemije) izazivao je toliko gađenje da je odmah zatvorila kutiju. Odjedanput je osjetila ogroman nalet bijesa koji nije mogla suspregnuti. Prvo što joj se našlo pod rukom bila je ta pizza koja je par sekundi poslije završila na crnom zidu. Nakon pizze bacala je sve što joj se našlo u blizini. Tresući se vrištala je sama na sebe. Petnaest minuta poslije ležala je na podu grčeći se od bolova i plačući. Nije znala šta ju je više bolilo: kosti, utroba, glava poplavljena i izbodena ruka, čak joj je i samo izlaženje suza iz očiju bila agonija. Tada je shvatila..... dva dana nije osjetila heroin kako teče njenim venama. Odjedanput joj se u glavi stvorilo riješenje. ... jedini izlaz ovoj boli.

Dohvatila je jaknu i šal. Trčala je kao nikada u životu. Da se barem tako trudila pod tjelesnim, pomislila je i ironično se nasmijala. Za par minuta bila je u onom parku.... nije se mogla sjetiti gdje je ona katakomba. Iako je bila u njoj prije dva dana. Imala je kratke gubitke pamćenja i nije se mogla sjetiti tih dijelova po par dana. Trčala je po parku znajući da je sada već blizu. Duboko u sebi bila je bijesna na sebe što se uopće uvukla u ova sranja sa heroinom. Sada ne bi bila tu, pluća ju ne bi boljela od trčanja, noge je ne bi bridile, ne bi tražila glupu katakombu, ne bi imala poplavljelu ruku i definitivno ne bi nračila na to što ima problema sa sjećanjima. Stala je tražeči pogledom stari ulaz pokriven bršljanom. Odjedanput ga je uopčila i potrčala. Utrčala je u hodnik oronulih i plijesnjivih zidova. Nos ju je zabolio od smrada. Ušla je u onu već poznatu prostoriju. Bojala se što će zateći i hoće li ju netko napasti. Zatekla je jednog dečka kako spava na kauču. Drugoj dvojici nije bilo ni traga. Ovaj koji je spavao bil je u dubokom snu mrmljajuči i hrkajući. Polako mu je prišla i primijetila da ako bude dovoljno tiha, neće ga probuditi. Prišuljala se onom sefu i pokušala ga otvoriti. Bio je zaključan. Nije više znala što će, treskavica, drhtanje i znoj koji ju je kupao... pogoršavali su se, gubila se i nije mogla razmišljati. Njen skori živčani slom prekinula su ona ostala dvojica. Onaj „vođa“ prvi ju je vidjeo. Stajala je ukipljena znajući da ne može pobjeći trojici nadroksanih likova.