[ . . .Očito mi ljudi nekoj višoj sili služimo kao lutke za isprobavanje različitih vrsta tuge i depresije. . . ]

evo ljudi da se i vama malo javim, kod mene apsolutno nista novo, osim sto su mi živci malo istrošeniji, ali sve je to za ljud, jel?. ugl. eto, upoznala i marka a.k.a. kroničnu budalu. vrlo zabavan čovjek, i blog mu je jako smiješan. matea i klara ošle na maturalac, sa suky i višnjom, eh, šta da kažem za njih dvije. nešto smo pokačeni i ne znam ni sama.... trenutačno je naš odnos zaleđen.... sad sam trenutačno kod sestrične i onak, super mi je! mojoj ljubavi su se događala poneka sranja i gluposti, što je mene jako rastužilo i nisam bila u stanju normalno razmišljati, a kroz slično stanje prolazim i zadnjih par dana.... eto, za tri dana mi rođendan.... eh, nije kao da će se s time nešto promijeniti, čak što više, uopće ga ne želim... jer shvaćam da sam sve starija i starija, a što si stariji život brže prolazi i problemi su veći i veći... ma ljudi javim vam se kad mi krene škola. a s obzirom da su komentari na priču bili pozitivni, ostavljam vam ostatak priče.

-samo da vam još kažem da sam ja autor priče,
-napisana je pred kraj školske godine mog trećeg razreda srednje škole
-priča je izmišljena, iako ima malo veze s jednom osobom, (više kao pitanje za tom osobom, da li se uništila ili prepoznala dobro?)
-priča zapravo nema naslov, jer mi smišljanje naslova nikada nije išlo.
eto, uživajte

ZA MOJU LJUBAV:
volim te anđele moj, i zauvijek ću biti uz tebe, jer me činiš živom i daješ mi do znanja da mi život nije dan zbog dosade drugih, već da i ja za nešto služim.... pusa


Kada je ušla u sobu zavalila se na velike crvene jastuke u kutu prostorije. Otvorila je skrivenu dasku u parketu i izvadila malu drvenu kutijicu. Iz nje je izvukla smotanu cigaru. Zapalila ju je i istog trenutka osjetila dah smrti kako prolazi kroz nju. Jednjak, plućna krila i plućni mjehurići teško su disali. Iovako već upropaštena od nikotina, katrana i trave. Sakrivala je tu frulu u podu iako je znala da joj tata ne bi ništa jer ionako nikada nije bio kod kuće a mama bi mislila da je to obična cigareta. Sjedila je tako na mekanom jastuku sišući dim...Razmišljala je...Razmišljala je o svom životu i svojoj majci koju je prezirala, ocu koji nikada nije bio tu da ju zaštiti. Tata je bio poslovođa u nekoj banci i zarađivao je velike novce. Taj posao bio je i razlog zašto su se preselili iz onog mirnog sela u kojem ju vjerovatno ne bi sustigao ovaj pakao droge. Otkad su se preselili, od njene pete godine nikada nije bio kod kuće, uvijek je radio i trčao da bi se drugome ulizivao kako bi bilo bolje njoj i njenoj mami. Tata joj je ljubav uvijek zamjenjivao skupim poklonima i prečestim govorenjem kako je ona njegova jedina djevojčica i kako ju nikada neće napustiti. To su bile samo puste priče. Mama je radila kao socijalna radnica. Nikada nije mogla shvatiti kako može postojati tako dvolična osoba da tuđu djecu više voli i pazi od nje same, njene krvi i gena koje je odbacivala kao smeće. Često joj je znala uletiti u sobu kada je bila manja i počela bi ju mlatiti iz čistog mira. Tjerala ju je da bosa hoda po polupanom staklu i gađala ju pikado strijelicama. Faris je znala da ju majka mrzi od dana kada ju je ugledala. Vidjela joj je to u pogledu. Mržnja i bijes bili su preveliki da ih se ne bi moglo uočiti.

Jedini užitak kada se osjećala ispunjenom, sretnom i bez problema davao joj je heroin. Ležala je na nekom odrpanom kauču u ulici iza stare propale tvornice željeza. Snijeg je polako padao sipajući velike bijele pahulje na tlo. Sve joj se činilo savršeno, čisto i nepokvareno, zato je voljela snijeg. Toliko se uživila u tu ljepotu da nije bila svjesna da leži u majci kratkih rukava u prosincu. Najedanput ju je trgnuo muški glas zazivajući njeno ime. „Faris!!Faris!!Ustani se, dolazi mi nova mušterija. Moraš otići, a i poprilično je kasno, mislim da će ti mama srati.“ Trebalo joj je duže nego običnom čovjeku da te riječi dođu do glave. Još uvijek ležeći na leđima pogledala je ručni sat i shvatila da je već pola jedan u noći! Polako se ustala, uzela crnu samt jaknu sa poda i odteturala do Edgara. „De mi daj još dvije doze za slijedeća dva dana.“ Posegnula je u lijevi džep jakne i izvadila 600 kuna. Pružila ih Edgaru, uzela heroin, pozdravila se i krenula kući. Edgar je bio ljepuškasti dečko sada već upropašten heroinom. Imao je plave oči i smeđu kratku kosu koja nikada nije bila počešljana. Živio je u starom skladištu na dokovima. Pričalo se da mu je kada je imao otprilike 16. godina sestra umrla jer su je pretukli i silovali kada je išla iz 3. razreda osnovne škole i to samo četiri ulice dalje od stana gdje su živjeli. Kažu da je nakon toga posjetio desetak psihića i bio kod bake na selu godinu dana, ali na kraju mu je jedino droga pomagala. Tako da je konstantno bio napucan. Nikada nije osobno o tome pričao, to je Faris čula od drugih narkića koji su se potucali u toj ulici. Iako je živjela smo pola sata od te ulice trebalo joj je puno duže da se dovuče do kuće. Osjećala se savršeno, bila je high i nije marila ni zašto. Došla je kući i otišla u sobu. Znala je da su roditelji tu negdje u kući. Bacila se na krevet i istog trenutka zaspala. Sanjala je kako gola trči ulicama a prekrasne pahulje velike kao šake padaju. Dok su joj dodirivale kožu bile su tople i meke. Najedanput ju je ruka zabolila te ju je bol natjerala da pogleda u nju. Ljeva ruka bila joj je plavo žućkaste boje od lakta pa sve do zgloba. Prepala se vidjevši to, a tada joj je ruka otpala sama od sebe... Trgnula se znojna u svome krevetu još u onoj jučerašnjoj odjeći. Pogledala je na sat, 10:36 h. Lijeno se ustala, skinula i otišla u kupaonu. Otuširala se, obukla i otišla u kuhinju. Tamo je našla maminu poruku na kojoj je pisalo nešto o ručku i novcu na stolu. Tri sata poslije sjedila je u školskoj kantini. Sada je već bila normalna pojava. Uvijek se oblačila u crno i šminkala tako. U početku su je svi postrance čudno gledali i ogovarali iza leđa dok se nije izderala na jednu curu koja je slučajno zapela za njenu torbu. Nakon te scene svu su je pustili na miru iako je i sada znala dobiti pokoji glupi komentar. Bacila je pladanj na stol, bezvoljno ga pogledala, ustala se i pokupila u WC. U WC-u je izvadila malu kutiju sa dvije vrećice heroina, iglu i žlicu. Pokopala je po džepu i izvadila upaljač. Pripremila sve i uštrcala heroin u venu. Istog trenutka osjetila je onaj savršeni osjećaj koji je sve više i više tražio. Kao da je upijao taj otrov koji joj je kolao tijelom. Spremila se i otišla na nastavu. Navečer je otišla u onu njoj već dobro poznatu ulicu iza željezare. Trčala je tamo tresući se i drhteći. Nije mogla ni cigaretu normalno držati. Par puta joj je ispala tako da je odustala od pušenja i bacila ju, a ionako je bila preživčana. Počelo joj se vrtjeti i gubila je svijest. Napokon je prepoznala onaj odrpani kauč i Edgara sa iglom u ruci. Dotrčala je do njega zadnjim snagama i zatražila duplu dozu. „Faris, nemam više, zadnju sam sebi ubrizgao...“ Poslije toga samo je klonuo sa osmijehom na licu. Faris više nije znala što će. Kriza ju je sve više opsjedala. Tijelo joj je tražilo nešto strano što će ju usrećiti. Znala je da kod Edgara više nema što tražiti a nije imala nikakve prijatelje koji bi joj prodali drogu. Tumarala je ulicom koja joj se sada činila tako dugačkom i pustom iako su postrance na podu ležala djeca sa krvavim nosom, srednjovječni muškarac sa iglom u ruci i jedan mali dečko koji je ležao u svojoj bljuvotini. Odlučila je otići u obližnji park gdje se skupljala ekipa koja je imala najbolji heroin u gradu, ali nikom nisu prodavali. Nadala se da će uspjeti nešto iskamčiti na foru izgleda. Bila je lijepa i znala je to iako je mrzila svoj odraz u ogledalu. Polako se približavala parku sa istrošenim i pokidanim klupama, istrganim ljuljačkama i niskim drvećem. Snijeg joj je škripao pod nogama. Uočila je tri tamne prilike kako stoje i nešto pričaju. Prišla im je s velikom nelagodom i pozdravila. Svi su je blijedo pogledali i zašutili. Bili su stari otprilike koliko i ona, znači oko 18,19 godina. Furali su se na reperski stil. Svi su imali crne jakne sa identičnim znakom na leđima. Zapravo, sada kada bolje razmisli to su dečki koji idu u njezinu školu. Tihim i uplašenim glasom upitala je: „Dečki, oprostite što ovako upadam, ali htjela bih vas nešto pitati.“ Stala je da vidi odobravaju li. Svi su šutili pa je to primila kao da. Pogledala je dolje u svoje istrošene marte. „Jel vi možda imate malo horsa? Znate, prijatelj koji mi je prije nabavljao nema više, a hitno mi treba nova doza.“ Nije se usudila pogledati u njih. Jedan od njih pogledao ju je i rekao: „Imamo, ali bolje pitanje je da li ti to nama možeš platiti?“ Izvadila je iz torbe 800 kuna. Taj dečko je osuđujućim pogledom odbio te novce. „Curo, spremi to, imamo toga na pretek!“ Onda se oglasio dečko koji je stajao njoj iza leđa. „Mi smo mislili na drugu vrstu plaćanja.“ Ona ih je pogledala i rekla:“Kakva je to cijena?“ Okrenuli su se i pošli putićem između raštrkanog drveća. Ona je krenula za njima. Hodali su jedno pet minuta dok nisu došli do dijela neke rijetke šume i jednog brdašca. Nikada nije tu bila iako je dobro poznavala grad. Uskoro su se približili niskom ulazu u to brdašce. Ušla je za njima i tada shvatila da zapravo stoji u katakombi iz Drugog svijetskog rata. Unutra je bilo poprilično dobro uređeno s obzirom da su narkići tu zalazili. Bila su tu tri kauča poprilično dobrog izgleda, dvije fotelje, lampa i par stolića. Uočila je i mali sef u kutu prostorije. Dvojica su sjeli na kauč, a treći je prišao sefu. Nešto je prčkao po njemu, a zatim se sef otvorio. Prišao je stoliću i na njega stavio malu vrećicu bijelog praha. „Ovo ti je najčistiji hors na koji ćeš naići u gradu.“ Sjeo je između ostale dvojice i pogledao u nju. Stajala je pred njima kao lutka koju je trebalo nacrtati na satu likovnog. Šutili su jedno pet minuta a onda je onaj „vođa“ napravio grimasu:“ Što čekaš, skidaj se!“ Nikada nije ni pomislila da će ju netko dirati koga ni ne poznaje zbog par grama bijelog praha. Ipak taj bijeli prah davao joj je najsavršenije osjećaje koje nije mogla niti zamisliti. Premišljala se jedno deset minuta da li je spremna podnijeti odvratne ruke i poremećene poglede na svojem tijelu. Dok je ona o tome razbijala glavu, njih trojica su polako pizdili te su postajali sve živčaniji. Skinula je jaknu i dok ju je držala u rukama shvatila je da nije još toliko ovisna da može podnijeti nečije nepoznate dodire. Stisnula je crnu jaknu uz sebe kao da ju pokušava uvući u svoje tijelo. Iste sekunde je istrčala iz katakombe. Trčala je koliko god su je noge nosile, nije se usudila stati. Tek nakon petnaest minuta stala je, presavila se u struku da dođe do zraka. Disala je tako minutu-dvije, a onda se normalno podigla i nastavila hodati. Par ulica dalje i par minuta kasnije ulazila je u svoju kuću.


OVA PRIČA IMA NASTAVAK, KOJI ĆE BITI OBJAVLJEN SAMO AKO TO MOJE VJERNO ČITATELJSTVO ŽELI. TAKO DA PRVO PROČITAJTE OVAJ DIO PA ĆETE DOBITI DRUGI... uživajte...


Ljubavi, volim te!