eto, kao što i naslov kaže, sve po starom, nema ni'š novo.... glupa škola počela, i to zadnja godina... jebemu ... oh, da!!! sad još moram kupit i knjige i bilježnice, a tako mi se neda. i to još knjige koje koštaju jebeno puno para, jebem ti ja ministarstvo, kad je ono osnovno tj. naobrazba tako skupa... ugl. eto ja u nekoj melankoliji... ne bih znala ni sama... nego samo pišem novi post da objavim ostatak priče... a kraj, eh neće se nalaziti ovdje već na nekom drugom mjestu.... uživajte mi ljudi
mojoj jedinoj ljubavi šaljem veliku pusu i volim ga ZAUVIJEK!!!!!!!!
Nije shvaćala zašto ju vlastita majka, osoba koja inače pruža zaklon, zaštitu i ljubav, zašto ju mrzi! Često je mjenjala svoj izgled misleći da će ju majka nekako prihvatiti. Ali nikada se ništa nije promijenilo. Što je Faris bila starija, majka je popuštala, zapravo bolilo ju je briga gdje je i što radi. Tako da je sa sadašnjih 18 godina rijetko kad viđala roditelje. Ili je bila u školi, vani ili u poznatoj ulici. Pogledala je u ruku, pljuga je odavno dogorila spaljujući kožu među prstima desne ruke. Bacila je čik u pepeljaru, ustala se i upalila CD liniju. Upalila je KoRn. Jedina glazba koja joj j epružala utjehu uz heroin. Pjesma je treštala, i staro antikno ogledalo treslo se polako gurajući parfem sa komode. Taj parfem dobila je od djeda. Nije toga ni bila svjesna, a dodatni udarac i vrisak dokrajčili su crvenu okruglu bočicu parfema. Dok je padala sa stare crne komode Faris je bolno vrisnula trčeći prema tome predmetu. Gledala je kao u usporenom filmu kako bočica dodiruje istrošeni parket, razbija se i leti u milijun komadića. Faris se bolno bacila na pod ribajući dlanovima i koljenima o krhotine crvenog stakla. Naslonila se na komodu i u bijesnom plaču pokušavala skupiti sitne komadiće. Sjela je naslanjajući se na komodu. Gledala je u par dijelova stakla u rukama koje je uspjela pokupiti. Sjedila je tako jedno pola sata prisječajući se jedinog čovjeka kojeg je voljela, svoga djeda koji je umro u njenoj šestoj godini. To je bio mamin tata koji joj je pružao utjehu kada bi god bila tužna. Volio ju je od trenutka kada se rodila,pazio i čuvao. Faris se tužno nasmijala kroz plač kad se sjetila kako joj se djeda smijao kada ju je osa ubola, mislila je da će umrijeti, ali djed ju je nježno zagrlio i utješio. Dok se prisjećala suze teške poput kamenja klizile su joj niz rumene obraze. Nakon mora prolivenih suza i par sati gledanja u crvene krhotine, prisjećanja i boli, Faris se ustala, ugasila liniju i ljeno odvukla u krevet.
Zateturala je posrčući kada se sljedeće jutro ustajala iz kreveta. Osjećala je neku mučninu u stomaku, no mislila je da je razlog tomu nedovoljna prehrana i prevelika količina pljugi. Nije se previše zabrinjavala zbog toga. Došla je laganim korakom do one crne komode tražeči kutiju cigara zakoje je bila sigurna da ih je tu ostavila. Našla je pljugu, zapalila i otišla do kreveta. Sjela je na njega. Tresla se i znojila u isto vrijeme. Nije znala što joj je i zašto njeno tijlo tako reagira. Ruka joj se toliko tresla da nije bila u stanju normalno pušiti. Zapepelila je cijeli krevet. Bijesno je ugasila pola cigarete neshvačajući što se događa. Otišla je u kupaonicu i pogledala se, oči su joj bile upaljene i crvene, imala je velike tamne podočnjake, a crna kosa joj je u masnim pramenovima padala na lice. Odlučila je da će se otuširati i nešto pojesti, sigurno e joj od toga biti bolje. Sto posto mi je loše od šoka koji je preživjela jučer, a ni par dana nije jela ništa konkretno. Oprala je dugu crnu kosu koja je dosezala do dna leđa. Puštala je da ju voda cijelu opere, osjećala se ugodno dok je voda sapirala svu mržnju, bijes i pakost. Volila je vodu....
Pogledala je u ruku u koju se bola iglom već skoro godinu dana. Bila je već pomalo plava i natečena, a vena je bila crvena i popucala. Prešla je desnom rukom preko sada već bolne rane. Izašla je iz tuš kabine i omotala se ručnikom. Otišla je u sobu i obukla se u crnu usku majicu i crne široke hlače. Pogledala je sat na ormariću, pokazivao je deset i trideset što je značilo da je bila sama kod kuće. Sišla je kat niže i ušla u kuhinju. Otvorila je frižider nadajući se da će pronači nešto fino, ali joj je od mirisa hrane samo još više pozlilo. Zatvorila je frižider naglim pokretom. Otišla je do telefona i naručila si pizzu. Čovjek ju je pa puta morao pitati adresu prije nego što joj je došlo do glave da netko nešto govori. Previše je utonula u svoje misli i nije obračala pažnju na stvari oko sebe. Otišla je nazad do svoje sobe i upalila Tv. Na programu su bile neke glupe stvari. Prebacila je na MTV i vidjela neki spot sav u rozom o nekoj sretnoj obitelji i idiličnom životu. Zgadilo joj se to jer je znala da to ne postoji. Iako je sama kao mala vjerovala u to, sada joj se gadila sama pomisao. S gađenjem je prebacila na program i tako nastavila štekati kada ju je prekinulo zvono na ulaznim vratima. Nije ni bila svjesna da se još uvijek tresla i drhtala iako je u stanu bilo poprilično vruće. Sišla je dolje i preuzela pizzu, vratila se u sobu i otvorila kartonsku kutiju. Kada je bacila pogled na tu hranu, smučilo joj se istog trena. Sam pogled na tu pizzu (koja je trenutno u njenim očima izgledala kao bljuvotina djeteta koje pati od leukemije) izazivao je toliko gađenje da je odmah zatvorila kutiju. Odjedanput je osjetila ogroman nalet bijesa koji nije mogla suspregnuti. Prvo što joj se našlo pod rukom bila je ta pizza koja je par sekundi poslije završila na crnom zidu. Nakon pizze bacala je sve što joj se našlo u blizini. Tresući se vrištala je sama na sebe. Petnaest minuta poslije ležala je na podu grčeći se od bolova i plačući. Nije znala šta ju je više bolilo: kosti, utroba, glava poplavljena i izbodena ruka, čak joj je i samo izlaženje suza iz očiju bila agonija. Tada je shvatila..... dva dana nije osjetila heroin kako teče njenim venama. Odjedanput joj se u glavi stvorilo riješenje. ... jedini izlaz ovoj boli.
Dohvatila je jaknu i šal. Trčala je kao nikada u životu. Da se barem tako trudila pod tjelesnim, pomislila je i ironično se nasmijala. Za par minuta bila je u onom parku.... nije se mogla sjetiti gdje je ona katakomba. Iako je bila u njoj prije dva dana. Imala je kratke gubitke pamćenja i nije se mogla sjetiti tih dijelova po par dana. Trčala je po parku znajući da je sada već blizu. Duboko u sebi bila je bijesna na sebe što se uopće uvukla u ova sranja sa heroinom. Sada ne bi bila tu, pluća ju ne bi boljela od trčanja, noge je ne bi bridile, ne bi tražila glupu katakombu, ne bi imala poplavljelu ruku i definitivno ne bi nračila na to što ima problema sa sjećanjima. Stala je tražeči pogledom stari ulaz pokriven bršljanom. Odjedanput ga je uopčila i potrčala. Utrčala je u hodnik oronulih i plijesnjivih zidova. Nos ju je zabolio od smrada. Ušla je u onu već poznatu prostoriju. Bojala se što će zateći i hoće li ju netko napasti. Zatekla je jednog dečka kako spava na kauču. Drugoj dvojici nije bilo ni traga. Ovaj koji je spavao bil je u dubokom snu mrmljajuči i hrkajući. Polako mu je prišla i primijetila da ako bude dovoljno tiha, neće ga probuditi. Prišuljala se onom sefu i pokušala ga otvoriti. Bio je zaključan. Nije više znala što će, treskavica, drhtanje i znoj koji ju je kupao... pogoršavali su se, gubila se i nije mogla razmišljati. Njen skori živčani slom prekinula su ona ostala dvojica. Onaj „vođa“ prvi ju je vidjeo. Stajala je ukipljena znajući da ne može pobjeći trojici nadroksanih likova.
Post je objavljen 10.09.2006. u 17:47 sati.