Ishikoridome No Mikoto

01.02.2008., petak

Sleep

Zatvoriti oci i odspavati malo zeleno ljubicasto, dok ne izgubi boju i budizam. Sasvim. Umor u kapcima. Okretanje pokreta prema unutra, izvijenih poput necega pred smrt. Akademski slikari, biljke, amazona ljudskog, la la. Zar da ikad nastavimo zivjeti znajuci ista? Kako uopce znamo da smo obnovljeni? Samo zato jer je ntko kihnuo a veliki bijeli polumamut je zakrijestao poput vrane kroz predvecerje. I umro je. Poput Feniksa u smogu. Je. Pun kurac zivotinja. Da oprostite na rjecniku. Pisati dok ne umrem, dok se ne pretvorim u patvorene slike danasnjice, dok se more ne uzdigne kao aleja necega, onako kako to aleje rade u ovom trenutku, zar je ikad postojalo nesto sto bi mogli nazvati alejom bez primisli na silovani vokal?? Bez primisli na unistenje zvuka, kisno vonjasto popodne u dvoristu ispred viktorijanske kuce. Stoljeca zarobljena u djecjoj masti. Svijet na vrhovima prstiju. Smezuran od bijede postojanja. Zuljevi pred spavanje, rastvorene celjusti mraka pred porodjene pretporodjajne muke svetog nalivpera. Gdje smo nekad zivjeli,. gdje smo obitavali, rugaju se ljesnjaci, smrtni razlozi, ciscenje, katarza, ikad nikad, zivjeti srebrno razliomljeno, voyelles, ooh la la, svezane jabucice u snop hroptavih bjeloocnica.

- 16:21 - "Mind if I smoke?" (6) - "-Care if I do." - #